Kako tačno funkcionišu predsjednički izbori u Americi

Ovo su 60. predsjednički izbori po redu, a održavaju se zajedno sa izborima za sva mjesta Predstavničkog doma, i 33 mesta Senata.

Ove godine, građani SAD biraće između demokratskog kandidata Kamale Haris i kandidata republikanaca Donalda Trampa, a pobjednik će četiri godine služiti u Bijeloj kući, počev od 20. januara 2025. godine, kada će položiti zakletbu.

Amerikanci uvijek izlaze na birališta u utorak, posle prvog ponedjeljka u novembru, ali glasačkim listićima koje budu predali neće direktno birati predsjednika.

Iako se na listićima nalaze imena predsjedničkih kandidata, birači zapravo glasaju za svoje elektore/izbornike.

Elektori, njih 538, prema sistemu utvrđenom Ustavom, naknadno se sastaju u svojim državama (prvog ponedjeljka nakon druge srijede u decembru) i glasaju za predsjednika i potpredsjednika, navodi CNN.

Elektori su predstavnici, koje određuju političke partije po pravilu iz sopstvenih redova. Njih određuje stranka posebno za svaku državu. Elektori imaju zadatak da na daju svoj glas predstavniku svoje stranke.

Oni čine izborni ili elektorski kolegijum, a njihove glasove zatim prebrojava predsjednik Senata na zajedničkoj sjednici Kongresa. Ta sjednica bi tradicionalno trebalo da se održava 6. januara.

Ovaj sistem izabran je iz nekoliko razloga: Prvo, očevi osnivači Sjedinjenih Država plašili su se frakcija i brinuli su da birači neće donijeti odluke na osnovu informacija. Nisu hoteli da oni govore pojedinačnim državama kako da sprovedu svoje izbore. Bilo je i onih koji su se plašili da će države sa najvećim brojem glasača u suštini na kraju izabrati predsjednika. Drugi su više voleli ideju da Kongres izabere predsjednika, a i u to vrijeme je bilo prijedloga za nacionalno glasanje. Izborni kolegijum je bio kompromis.

Postoji elektor za svakog člana Predstavničkog doma (kojih je 435 i koji predstavljaju narod) i Senata (kojih je 100, i predstavljaju države, po dvoje svaku), plus dodatna tri za ljude koji žive u Distriktu Kolumbija – otuda 538 elektora.

Svaka država ima najmanje tri elektora. Kalifornija, najmnogoljudnija država, ima 53 kongresmena i dva senatora, tako da dobijaju 55 elektorskih glasova.

Teksas, najveća pouzdana republikanska država, ima 36 kongresmena i dva senatora, tako da dobijaju 38 elektorskih glasova.

Broj elektora po državama

Šest država – Aljaska, Delaver, Montana, Sjeverna Dakota, Vermont i Vajoming – toliko su male, po broju stanovnika, da imaju samo po jednog kongresmena i tri elektorska glasa.

Distrikt Kolumbija takođe dobija tri elektorska glasa.

Birači u Portoriku i drugim nedržavnim teritorijama ne dobijaju elektorske glasove, iako mogu da učestvuju na predsjedničkim izborima.

Većina država (osim Mejna i Nebraske, koje su podijelile svoje elektorske glasove) daju sve svoje elektorske glasove osobi koja pobijedi na izborima u toj državi.

Tako se u većini država svi glasovi po pravilu koje se zove „unit rule“ dodjeljuju pobjedniku te države, što znači da u teoriji možete u jednom broju država da dobijate sa bukvalno jednim glasom razlike, a da u ostalima ne osvojite nijedan glas i opet da dobijete izbore (Linkoln je 1860. izbore dobio ubjedljivo u elektorskom telu sa samo 38 odsto glasova, jer su svi njegovi glasovi bili koncentrisani u sjevernim državama, koje je redom dobio).

U Nebraski i Mejnu glasovi se dijele na nivou kongresnih okruga, čije granice su identične granicama koje se koriste u izborima za Predstavnički dom Kongresa.

Preostala dva elektora (podsjećamo: broj elektora je jednak zbiru broja poslanika u Predstavničkom domu i dva senatora) dijele se kandidatu koji pokupi više glasova na nivou cijele države.

Potrebno je 270 elektorskih glasova da bi se dobila većina izbornog kolegijuma. Ukupan broj elektora – 538 – ne može se promijeniti ustavnim amandmanom. Ali broj elektora dodijeljen svakoj državi može se promijeniti svakih 10 godina, nakon popisa stanovništva.

Ako među broj elektorskih glasova bude neriješen ili ako niko ne dobije većinu, onda slijede izbori u Predstavničkom domu.

Iako je rezultat elektorskog kolegijuma obično bio u skladu sa narodnim glasanjem, bilo je nekih veoma značajnih odstupanja.  U istoriji je zabeleženo dosta slučajeva da elektor ne glasa za kandidata svoje stranke (bilo da se ne izjasni, kao jedan demokrata 2000, da glasa za nekog trećeg – jedan demokrata je 2004. umesto Džonu Keriju dao glas potpredsjedničkom kandidatu Džonu Edvardsu, ili čak glasa za protivnika).

Taj termin zove se „nevjerni elektor“, a u posljednjih sto godina devet puta je po jedan elektor bio nevjeran. U istoriji je ukupno zabulježeno 158 takvih slučajeva, ali gotovo polovina zbog smrti kandidata prije nego što su elektori glasali.

Smatra se da je u ogromnoj većini slučajeva u pitanju greška ili odluka pojedinca. Samo je jednom, u Virdžiniji 1836, kompletan paket od 23 elektora namjerno glasao suprotno rezultatima.

Da bi to spriječile neke države su u poslednjih desetak godina uvele zakone koje obavezuju elektore da glasaju u skladu sa rezultatima.

Inače, zbog ovakvog sistema glasanja moguće je i da kandidat osvoji najviše glasova na nacionalnom nivou, kao što je to bio slučaj sa Hilari Klinton 2016. godine, ali da ipak bude poražen.

Objava rezultata

SAD nemaju centralnu izbornu komisiju - svaka država organizuje sopstveni proces prebrojavanja glasačkih listića.

Lokalni i državni zvaničnici objavljuju podatke o rezultatima izbora u realnom vremenu, a prvi rezultati se ne objavljuju dok se sva birališta zvanično ne zatvore. Nakon što se glasovi prebroje, oni se ovjeravaju na lokalnom i državnom nivou. Države potom predaju dokumentaciju u kojoj se identifikuju elektori koji predstavljaju kandidata koji je osvojio glasove u toj državi.

Glasači

Većina američkih državljana od 18 ili više godina starosti imaju pravo glasa na predsjedničkim izborima. Sve države, osim Sjeverne Dakote zahtijevaju od ljudi da se registruju kako bi mogli da glasaju. Svaka država ima svoj proces registracije birača i rok do kada oni moraju da se registruju.

Birališta se otvaraju 5. novembra u periodu od 6.00 do 8.00 sati ujutru po lokalnom vremenu zavisno od vremenske zone u kojoj se nalaze pojedinačne savezne države, a zatvaraju se u periodu od 18 do 21 sat. Birališta će, na primjer, biti otvorena od 6.00 sati u Arizoni, Konektikatu, Ilinoisu, Indijani, Kentakiju, Mejnu, Kentakiju, Nju Džersiju, Misuriju i Njujorku.

U Njujorku i Sjevernoj Dakoti birališta će biti zatvorena u 21.00 sat po lokalnom vremenu.

U Arizoni i na Havajima ne poštuje se ljetno računanje vremena. Trinaest država ima više vremenskih zona: Ajdaho, Oregon, Kanzas, Nebraska, Sjeverna Dakota, Južna Dakota, Teksas, Florida, Indijana, Mičigen, Kentaki, Tenesi i Aljaska.

Većina država u velikoj mjeri naginje ka Demokratskoj ili Republikanskoj stranci, tako da je fokus obično na desetak država u kojima bi bilo koji od kandidata mogao da pobijedi i one su poznate kao neodlučne ili "sving" države. "Sving" države su Arizona, Džordžija, Mičigen, Pensilvanija, Viskonsin, Sjeverna Karolina i Nevada.

Više od 75 miliona Amerikanaca do nedjelje je već glasalo na ranim predsjedničkim izborima u SAD.

Kongres

Birači će sutra, takođe, birati nove članove Kongresa - doma u kojem se usvajaju zakoni. Bira se svih 435 poslanika donjeg doma - Predstavničkog doma Kongresa, čiji je mandat dvije godine, kao i 35 od stotinu članova gornjeg doma, Senata, za šestogodišnji mandat. Republikanci trenutno kontrolišu Predstavnički dom, koji inicira planove potrošnje. Demokrate kontrolišu Senat, koji glasa o ključnim imenovanjima u vladi.

Ova dva doma donose zakone i mogu da kontrolišu planove Bijele kuće ukoliko se stranka koja kontroliše bilo koji od dva doma ne slaže sa predsjednikom. Obično se pobjednik proglašava u noći izbora, ali je 2020. godine bilo potrebno nekoliko dana da se prebroje svi glasovi.

Period nakon izbora je poznat kao tranzicija, u slučaju da dođe do promjene predsjednika. Novoj administraciji to daje vremena da imenuje ministre u kabinetu i napravi planove za novi mandat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.