Kako izgleda put do pobjede u SAD
VAŠINGTON - Svijet s nestrpljenjem očekuje 5. novembar, kada su zakazani jedni od najvažnijih političkih događaja u svijetu - predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama.
U trci za mjesto u Bijeloj kući nalaze se aktuelni predsednik, republikanac Donald Tramp i demokratkinja Kamala Haris.
Za mnoge, komplikovan za razumijevanje, ovaj sistem glasanja u Americi postoji od 1787. godine.
Na prethodnim izborima pokazalo se da je sistem toliko svojstven da čak i kandidat sa više glasova građana SAD ne mora na kraju da bude pobjednik izbora.
S obzirom na to da se građanima iz drugih dijelova svijeta cijela procedura glasanja čini konfuznom, donosimo vam odgovore na pet najčešćih pitanja o tome kako Sjedinjene Američke Države biraju svog predsjednika.
Kako funkcioniše glasanje?
Glasanje na predsjedničkim izborima predstavlja jednostavan izbor između kandidata iz Demokratske i Republikanske stranke. Povremeno, u trku ulazi i treći kandidat, ali je rijetkost da oni naprave neki značajan uticaj na ishod izbora.
Svaki potencijalni kandidat za predsjednika mora da ispuni tri kriterijuma: mora da bude državljanin SAD od rođenja, da ima najmanje 35 godina i da živi u SAD najmanje 14 godina.
Dvije najveće političke grupacije održavaju predizborna glasanja širom zemlje tokom izborne godine kako bi odabrale koga žele da predstavljaju na glasanju. Demokratski i republikanski kandidati se zatim zvanično biraju i objavljuju tokom ljetnjih konvencija njihovih partija.
Međutim, odlučeno je da ne biraju američkog predsjednika direktnim narodnim glasanjem zbog straha da bi veće i mnogoljudnije države mogle da imaju veliku ulogu u odlučivanju pobjednika.
Sistem elektora izabran je teorijom da će najupućeniji i najinformisaniji pojedinci iz svake države izabrati predsjednika po zaslugama.
Kada Amerikanci daju svoj glas, oni tehnički glasaju za "elektore", a ne same kandidate. Ti elektori su uglavnom državni službenici ili više partijske ličnosti, ali se obično ne imenuju na glasačkim listićima.
Svaki elektoru onda daje jedan glas nakon opštih izbora za jednog od dva kandidata.
Novoizabrani predsjednik i potpredsjednik će biti potom svečano inugurisani 20. januara 2021. godine.
Kako funkcioniše "elektorski koledž"?
Svih 50 saveznih država ima određen broj elektora u "elektorskom koledžu". Taj broj je približno proporcionalan veličini svake države.
Svakoj državi pripada najmanje tri elektorska glasa, jer je iznos jednak ukupnom broju senatora i predstavnika u američkom Kongresu. I Grad Vašington ima tri glasa "elektorskog koledža", što znači da ukupno 538 elektora čini "elektorski koledž".
Kalifornija, najveća država, ima 55 elektorskih glasa, Teksas, sledeći po veličini, ima 38. Njujork i Florida po 29.
Države Vajoming, Aljaska, Severna Dakota i Grad Vašington imaju minimum od tri.
Sve države, osim Mejna i Nebraske, koriste sistem "pobednik dobija sve", pa kandidat koji osvoji najviše glasova u državi dobija i čitavu grupu glasova elektora.
Da bi postao predsednik, kandidat mora da osvoji većinu od 538 elektora, tj. 270 glasova.
Iako Ustav ne nalaže da elektori prate narodno glasanje, mnoge američke države imaju zakone koji to zahtevaju. Sistem "elektorskog koledža" obično odražava narodnu volju.
Na primer, ako republikanski kandidat osvoji 50,1 odsto glasova u Teksasu, on onda dobija svih 38 glasova "elektorskog koledža" te države.
Izuzetak su, kao što smo pomenuli, Mejn i Nebraska koje dele glasove "elektorskog koledža" prema proporciji glasova koje dobija svaki kandidat.
Zbog toga predsednički kandidati gađaju "kolebljive države", one u kojima se glasovi mogu okrenuti u bilo kom pravcu, a svaka država koju osvoje približava ih magičnom broju od 270.
Ako se dogodi da nijedan kandidat nema većinu, tada Predstavnički dom Kongresa glasa da izabere predsednika. Ovo se dogodilo samo jednom, kada su 1824. čak četiri kandidata podelila elektorske glasove.
Može li da izgubi onaj ko ima više glasova naroda?
Može.
Iako sistem "elektorskog koledža" obično odražava narodno glasanje, pet puta u istoriji SAD se dogodilo da je pobijedio kandidat koji je osvojio glasove elektora, ali izgubio na narodnom glasanju.
Najnoviji primer je 2016. godina kada je pobijedio upravo Donald Tramp. Njegova rivalka iz redova demokrata Hilari Klinton tada je osvojila skoro tri miliona glasova više.
Tako je bilo slučaj i 2000. godine kada je Džordž Buš skupio 271 elektorski glas, iako je Al Gor imao većinu glasova naroda od preko pola miliona.
Samo još trojica predsjednika izabrana su bez osvajanja većine glasova, svi u 19. veku: Džon Kvinsi Adams, Raterford B. Hejz i Bendžamin Harison.
Šta su takozvane kolebljive države?
Ključ bilo kog kandidata da pobijedi na predsedničkim izborima je ciljanje određenih država na "bojnom polju". Nekoliko njih se "zadužilo" i tokom nedavnih izbora krenule u obe strane.
Ove godine Sjeverna Karolina, Florida, Mičigen, Viskonsin i Arizona mogle bi da budu presudne u ishodu izbora. U njima je Tramp tesno pobijedio Hilari Klinton 2016. godine, što mu je osiguralo pobedu kod "elektorskog koledža".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
