Da li je došao kraj italijanskoj mafiji
Italijani su uvjereni da je u njihovoj zemlji mafiji došao kraj.
Ipak, život nas uči drugačije: čim policija sasječe krakove određenoj kriminalnoj hobotnici, oni se po prirodnom zakonu brzo regeneriraju, pa nastave gušiti društvo istom ili još jačom žestinom.
Ako se udari u glavu, zatvori glavne protagoniste organiziranog kriminala, onda oni koji su im služili, a nisu obuhvaćeni istragom, jednostavno prelaze drugima, gdje se pod njihovim vodstvom nastavljaju baviti nečasnim rabotama. Gdje je onda rješenje?
Prije odgovora, vratimo se spomenutoj informaciji. Nakon što je pao Mateo Messina Denaro, posljednji kum Koze Nostre, ne znači da je to bio i posljednji mafijaš jer jasno je da zlo iz generacije u generaciju perpetuira, od strašnog Al Kaponea do današnjih dana, ali ne nestaje, već se s njim manje ili više uspješno nosi država i društvo u cjelini.
Što se više podiže svijest među građanima da se zlo zlim vraća, uticaj organizovanog kriminala slabi. No to je dug, kompliciran i zahtjevan posao, što se da vidjeti na italijanskom primjeru. Otkada za sebe znamo, slušamo o mafijaškim osvetama nad onima koji su ih odlučili prokazati.
Najgore je što je mafijaški koncept iz Italije, koji je s prvim iseljenicima s Apeninskog poluostrva zaživio u SAD-u, pa tamo pogonjen pohlepom doživio svoje sramne vrhunce, danas prihvaćen u cijelom svijetu od onih koji ne prezaju zarađivati na ucjenama, prostituciji, drogi, krijumčarenju ljudi i njihovih organa, oružja, kocki, preprodaji svega i svačega, i koječemu nezakonitom,prenosi Alo.
No činjenica je da je unatoč zločinu koje je napravio, Denaro prošao bez prave kazne jer je umro samo osam mjeseci nakon što je utamničen. Znači, pravda je i ovoga puta bila prespora. Mateo Mesina Denaro izmicao joj je punih trideset godina, što više o govori o nemoći italijanskih policijskih snaga i tužilaštva nego o mreži jataka koji su ga vjerno čuvali od ruku pravde.
Što se bilježi niži stepen organiziranog kriminala u pojedinom društvu, to je i sigurnost veća, kao, uostalom, i kvalitet života, jer upravo mafijašenje svake vrste najviše truje određenu sredinu i odnose među ljudima, a zemlje ili regije koje su se “proslavile” po mafijaškim likovima s naslovnica izbjegavaju se u širokom luku.
Na kraju upravo ta vrsta izoliranosti dodatno hrani mafijašku zvijer koja sve lakše upravlja pauperiziranim krajevima u kojima niko sa strane ne želi investirati niti živjeti, niti se čak povremeno odmarati, znajući da tamo o ama baš svemu zadnju riječ imaju – gangsteri.
Džabe su sve ljepote Sicilije ili Sardinije, koje su i neopisive i neprocjenjive, ako život stanovnika koji ne pristaju uz mafiju ne vrijedi ni centa.
Ono što budi nadu da će se u Italiji stvari ipak popraviti, činjenica je da sve više žrtava, unatoč prijetnjama koje dobivaju lično ili su njima izložene njihove porodice, svjedoči o strahotama koje su proživjeli i tako staju na kraj bossovima koji završavaju onkraj brave.
Kako navodi Slobodna Dalmacija, italijanska se mafija u svojim počecima nametnula lokalnom stanovništvu praveći se njegovim zaštitnikom, pa ga tako zavjetovala na ćutanje o njezinim prljavim poslovima. To se dogodilo u pasivnim, siromašnim krajevima, u kojima državne vlasti nisu imale institucionalnu moć na svakom pedlju zemlje, pa je mafija regrutirala mlade u svoje redove, učeći ih životu po njenim, surovim pravilima, a ne onako kako to stoji u ustavu i zakonima.
Kako navodi Slobodna Dalmacija, upravo to loše italijansko iskustvo, zbog kojeg jug Italije vodi stoljetnu borbu protiv organiziranog kriminala, opominje i druge. Gdje god vlast ustukne pred bandama i zažmiri na njihove opačine, zlo se brzo umnožava dok se ne useli i u snage reda i mira, a kad tu nađe saveznike koje im dostavljanjem važnih informacija jamče nedodirljivost, nema mu kraja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
