Miajlo Backović, šef kabineta episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija: Nakon svakog stradanja dolazi vaskrsenje

Od ulaska u Cvijeti, počinje stradanje Gospoda, ali i vaskrsenje, ne samo bogočovjeka nego i prirode ljudske. Gospod nam svima pokazuje svojim životom u Jevanđelju kako bi svaki hrišćanin trebalo da živi, a to je svjetlost Hristovog vaskrsenja. Cijeli naš život, pojedinačno i nas kao srpskog naroda i svih ljudi je jedno stradanje i kada bismo pitali šta se dešava u našem životu, malo bi ko mogao da kaže da mu je život prošao bez ikakvog iskušenja i stradanja.

Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske” sveštenik i šef kabineta episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija, Miajlo Backović, ističući da nakon svakog stradanja dolazi vaskrsenje. U nastavku ovog razgovora Backović je govorio i o srpskom (ne)jedinstvu, šta Vaskrs predstavlja, koliko su bile značajne litije u Crnoj Gori, ali i koliko je sujeta kočnica za svesrpsko jedinstvo.

GLAS: Šta biste poručili pravoslavnim vjernicima u Srpskoj i širom svijeta povodom najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa?

BACKOVIĆ: Taj put Gospod je dao nama, na našim prostorima žive ljudi različitih kultura i religija, ali smo svi na krstonosnom putu stradanja. Mi smo svi upućeni jedni na druge, ali upravo nas vaskrsenje uči i daje nam vjeru, nadu i optimizam da će nakon svakog stradanja doći vaskrsenje. Nije uzalud Vaskrs praznik nad praznicima, on je poruka čovjeku da lakše podnese što ga snađe u ovom životu i na šta nailazi, pa bilo lijepo ili loše, mi znamo da ćemo na kraju puta doći do vaskrsenja, ali je samo pitanje kako ćemo preći taj put do Jerusalima. Rusi imaju jednu lijepu uzrečicu, “na kraj puta je samo došao onaj koji je na put krenuo”, tako da mi hrišćani rođenjem i krštenjem krećemo na taj put ka Jerusalimu.

GLAS: Gospod ruši sve zidove i podjele.

BACKOVIĆ: Svjetlost Hristovog vaskrsenja podjednako obasjava sve jer Gospod ruši zidove među ljudima, a mi ljudi smo izuzetno skloni da te zidove podižemo, vaskrsenje ruši sve zidove među ljudima, ruši sve strahove i podjele, a najveći strah i neprijatelj roda ljudskog je smrt. Ako ruši smrt, ona biva pobijeđena vaskrsenjem, što znači da nemamo čega da se bojimo.

GLAS: Koliko je značajna duhovna priprema pred Vaskrs?

BACKOVIĆ: Cijeli naš život je duhovna priprema za Vaskrs, a ovo što se mi pripremamo ovih dana u vezi s Velikim vaskršnjim postom, gdje svaka nedjelja posta ima svoju svrhu, to je tek nešto posebno. Ovo je najljepši post, svaka nedjelja ima svoje opravdanje. Veoma je bitno duhovno se pripremiti, ali tako što će cijeli naš život biti priprema za svaki Vaskrs koji proslavljamo da bi on bio put ka našem opštem vaskrsenju i priprema za opšte vaskrsenje kako pjevamo u Troparu. Život svakog hrišćanina bi trebalo da bude put pripreme za opšte vaskrsenje, u ovom trenutku treba se pripremiti postom i molitvom, to su dva krila kojima uzlijećemo u Carstvo nebesko, ličnim i opštim pokajanjem.

GLAS: Protekle dvije godine obilježila je pandemija virusa korona, jesmo li se okrenuli vjeri i pravim hrišćanskim vrijednostima?

BACKOVIĆ: Korona je pokazala nama i cijelom svijetu kako nevidljiva stvar može da uplaši cijeli rod ljudski. Mi koji vjerujemo kroz vaskrsenje, mi se ne bojimo tog zla, koje ne vidimo jer se mi hrišćani cijeli život borimo protiv zla koje ne vidimo. Lakše se boriti protiv vidljivog zla, ma kakvo ono bilo, ima svoje ime i prezime, zato što ga vidimo i znamo njegovu snagu. Vrlo se teško od toga odbraniti, ali moramo da stvorimo imuni sistem, ne samo organizma, nego i duhovni, koji je mnogo bitan i puno značajniji, on se dobija duhovnom borbom unutar čovjeka i oko čovjeka, kroz koje svakodnevno prolazimo. Korona je pokazala ono što mi živimo cijelog života, samo na primjeru virusa koji je okovao cijeli svijet.

GLAS: Tokom korone vratili smo se sebi, selu, porodici?

BACKOVIĆ: Primijetio sam putujući po našim svim zemljama u okruženju da su se ljudi vratili selu i prirodi. Ta zatvorenost je bila mogućnost da se vratimo sebi, prirodi i svojim korijenima, ljudi su počeli i da obrađuju zemlju. Naš narod kaže “Bez nevolje nema bogomolje”, pa su se okrenuli i Bogu više.

GLAS: Jesu li litije u  Crnoj Gori bile jače od svakog zla?

BACKOVIĆ: U Crnoj Gori je bilo malo drugačije, bile su i litije tada. “Kovid” je ovdje politički zloupotrijebljen protiv Crkve i u tom trenutku zatvaranjem vjernika i nisu dozvoljavali okupljanje vjernika na svetim liturgijama. Jedini lijek je u suštini, lijek u zajedničkoj molitvi, uz oprez i odgovornost. Niko ne poziva na neodgovornost, sloboda je najbitnija za čovjeka, a sloboda nosi odgovornost, a bez odgovornosti je anarhija. Blaženopočivši patrijarh Pavle nam je jednom rekao: “Vi ste dobri momci, ali morate da znate da ako dobrota nije povezana sa mudrošću, onda je ludost”, tako i sloboda, koja nije povezana sa odgovornošću je ludost.

GLAS: Smatrate li da nas je ta nevolja još više zbližila ili smo se odmakli jedni od drugih? Pomažemo li dovoljno jedni druge?

BACKOVIĆ: Nažalost, čuli ste termin da držimo socijalnu distancu, taj termin je pogrešan, on pokazuje pravo lice onih  koji su htjeli da zloupotrijebe pandemiju i ljude odvoje jedne od drugih. Socijalna distanca nije isto što i fizička distanca. Fizička distanca štiti ljude od prenošenja virusa, a socijalna znači otuđivanje ljudi, zato je termin opasan. Mi smo bića koja imamo komunikaciju, a oni su htjela da i to prekinu.

GLAS: Jesmo li počeli jedni druge da izbjegavamo?

BACKOVIĆ: Čovjek je čovjeku postao korona, pa smo osuđivali ljude koji bi kihnuli na ulici. Počeli smo da ljude gledamo kao virus i kao opasnost, što nije u našem duhu, mi jedni drugog treba da gledamo kao brata, pa i ako vidimo da je u problemu, pa i ako se zarazimo, daće Bog dobro. Loše je praviti distancu među ljudima, loše je ljude plašiti od zajednice.

GLAS: Gdje kao hrišćani najviše griješimo, šta treba da popravimo?

BACKOVIĆ: U svakoj situaciji krećem od sebe. Mi, čitajući mnoge informacije koje su dostupne na internetu, dobijamo razne poruke, ali zaboravimo da pogledamo u naše srce, u našu dušu. Mislim da je suština života svakog hrišćanina u duhovnom odrastanju, prvo samopreispitivanje da bi došli do samospoznaje i onaj trenutak kada iskreno sebe pogledamo mislim da je to visoki nivo duhovnog života gdje možemo iskreno da se pokajemo.

GLAS: Osuđujemo li jedni druge?

BACKOVIĆ: Mi hrišćani počeli smo da ljude gledamo po spoljašnjosti, počela je da nam bude bitna fasada, a suštinu promašimo. Često osuđujemo jedan drugoga, ne ulazeći u suštinu njegovog problema, da vidimo zašto je to neki čovjek  uradio i da mu kasnije pomognemo. Mi tu osnovnu hrišćansku vrlinu, nažalost, sve češće zaboravljamo. Otuđenost i osuda nešto je što smo počeli da radimo mi hrišćani, a nikako ne bismo smjeli da radimo, zato što je to kontra onog što Gospod uči u Jevanđelju.

GLAS: Srpsko jedinstvo godinama je sporno, kako Vi gledate na to? U čemu vidite izlaz?

BACKOVIĆ: Mi Srbi kao narod smo skupina veoma jakih pojedinaca, a to se najbolje vidi u našim kolektivnim sportovima. Ipak, moramo uzeti aspekt da smo mi kao narod grupa moćnih pojedinaca i da se kroz sujetu koja se gradi iz jačine pojedinca stvara i opšta narodna sujeta. Iz sujete proizlazi naša nemogućnost da oprostimo, a čim ne možemo da prihvatimo jedno drugoga, to radi naša gordost.

GLAS: Da li je razdor najveći problem kod Srba. Ipak, svi vjerujemo da je jedinstvo  moguće?

BACKOVIĆ: Mi nekada ne možemo da prihvatimo ni našeg najrođenijeg, pa imamo razdor i u porodicama. Mogućnost našeg jedinstva je u Hristu, a to se pokazalo u litijama koje su bile kod nas u Crnoj Gori. Kada su krenule litije, Crna Gora je pokazala iznenađujuće, čak i za nas koji smo Srbi Crnogorci, koji smo iskonski pravi Njegoševi i čiji su preci podizali ovu državu. Mi smo mislili u ovih 70-80 godina otuđenosti od Gospoda poslije Drugog svjetskog rata i pogotovo posljednjih 30 godina vladavine autokratskog režima koji je, kada je oteo sve, htio da otme i hramove i zemlju.

GLAS: Kada budemo “mi”, neće biti problema, a čim je “ja”, javlja se problem. Da li nas sujeta “ubija”?

BACKOVIĆ: Mislili smo da je narod ubijen i da ne može od straha da podigne glavu. Gospod nas je demantovao najjednostavnijim djelovanjem, a to su bile litije, gdje su bili obični ljudi, 150-200 hiljada ljudi. One su dokaz našeg jedinstva, ali odmah nakon litija, kada smo pomislili da smo  nešto mnogo veliko uradili, počeli smo ponovo da se svađamo i da se dijelimo. Sujeta je najveći problem, a ona poništava našu jačinu i moć. Pokazali smo jedinstvo i u nesrećama, požarima, poplavama, ali samo dok traje stradanje, onog trenutka kada pobijedimo to iskušenje, mi se pogordimo i kada krenemo da računamo ko je najviše dao, ko je prvoborac, ko je dobio orden, nastaje problem. Čim se kaže “ja”, padamo stepenik niže na ljestvici duhovnog uzrastanja. Uvijek treba da govorimo, “mi”, jer smo zajednica, ali samo ako smo sa Hristu, i uz Hrista.

GLAS: Temeljni ugovor sa SPC vječito je pitanje. Da li bi se njegovim potpisom regulisao odnos SPC i Crne Gore?

BACKOVIĆ: To je jedan bitan dokument, ali  on je dokument sa kojim se najviše mahalo, interesovanje našeg naroda je veliko, ali je, nažalost, postalo političko pitanje. Mnogo je zloupotrijebljeno, na kraju upereno i protiv srpskog jedinstva u Crnoj Gori. Taj ugovor nakon litija je samo slovo na papiru. Garantujem vam, pošto sam bio akter svih litija, da godinu i po dana nakon litija i svega što se dešavalo, ne postoji ta vlast koja će u skorije vrijeme da udari na Crkvu. Taj ugovor će u nekom vremenu ispred nas sigurno biti potpisan, kada dođe do stabilizacije prilika u našoj zemlji. Ugovor je trebalo potpisati u startu i izbjeći njegovu zloupotrebu i politizaciju.

GLAS: Posjećuju li ljudi dovoljno crkvu, ili smo možda preuzeli neke manje važne vrijednosti i rituale?

BACKOVIĆ: Republika Srpska se nakon ogromnih stradanja i ratova koji su zadesili naš srpski narod na tom području vratila Bogu masovnije nego što je to bilo ranije. Sačuvao se svakako, i zbog sredine u kojoj živi više etničkih grupa, nacionalnih i vjerskih.

GLAS: Posjećuju li mladi crkvu?

BACKOVIĆ: Nakon litija, u Crnoj Gori je primjetan ogroman broj, posebno mladih ljudi u hramovima širom naše zemlje. To su ljudi s kojima treba raditi. Čovjek kada je došao u hram, on se pridružio Hristu, a prisajedinjuje se kada krene da posti, pričešćuje se i živi crkvenim životom. Moramo se okrenuti čovjeku. Crkva nije nešto što je retro, i nešto što je proizvod prošlih vremena, ona je svih ovih 2.000 godina i više bila aktuelna, mogli bismo reći svevremena i savremena i nikada ne treba i neće da izgubi svoju suštinu.

GLAS: Hoće li iskonska ljubav i vjera pobijediti svako zlo kao što je vjera vaskrsnula život u mučeničkom selu Prebilovci?

BACKOVIĆ: Naravno, imate Prebilovce kao dokaz, kao što imamo i Miholjsku Prevlaku i Jasenovac, koji izazivaju jezu, a sada kada dođete na to mjesto, osjetite poseban mir i spokojstvo. Kada odete u Prebilovce, uđete u crkvu ili bilo koje mjesto stratišta, pa prođete i vidite to i kada krenete tim mjestima, osjetićete mir. Ti ljudi, koji su tu mučeni i ubijeni, oni su u Carstvu nebeskom. Oni ne žele osvetu, a to se osjeti na mjestima gdje su oni stradali, oni ne osuđuju nego praštaju, ali pozivaju nas da nikad ne zaboravimo, da se istorija ne bi ponovila. Mjesto mira, ljubavi i praštanja, ono je što i nosi poruka najvećeg praznika nad praznicima, Vaskrsa.

Bogatstvo

GLAS: Da li je manastir Ostrog najsvetije mjesto u Crnoj Gori?

BACKOVIĆ: Crna Gora je prava riznica pravoslavlja i svetinja, na toliko maloj teritoriji imati toliko svetinja pravo je bogatstvo. Manastir Ostrog mjesto je okupljanja, ne samo Crne Gore i Hercegovine, odakle je stigao sveti Vasilije, nego je to i mjesto okupljanja cijelog srpskog naroda i što je zanimljivo i onih ljudi koji su tokom istorije primili druge religije. To su naša braća Srbi, koji su primili rimokatoličku i muhamedansku vjeru. I oni svi, kada pitate za svetog Vasilija, tu ne smijete da dirate, jedino mjesto koje ne smijete da dirate to je manastir Ostrog i sveti Vasilije. Sveti Vasilije je Ostrog učinio svetim, mjesto poklonjenja ljudi, bez obzira na naciju i vjeru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.