Ima li života poslije „Oluje?

Sputnjik
Ima li života poslije „Oluje?

Kroz Srbiju je od 1991. godine prošlo više od milion izbjeglica i interno raseljenih. Dvadesetu godišnjicu „Oluje" Dušanka i Milan Pjevalica iz Knina dočekuju u kolektivnom centru u Beogradu, trećem privremenom smeštaju u Srbiji, gdje su posljednjih trinaest godina.

„Čitav dan su nas bombardovali",  prisjeća se Dušanka Pjevalica 4. avgusta 1995. godine, dana kada je zauvijek napustila svoj dom i dotadašnji život u idiličnom mjestu sjeverne Dalmacije. Tog dana joj je mlađem sinu rođendan. Pokupila je njega i starije dijete i otišla u rodno selo nadomak Knina. Muž, inače nastavnik biologije, rekao joj je da ostaje u civilnoj zaštiti, da ne napušta grad pod granatama i bombama, da bi pomogao drugima.

„Kad sam došla tamo, ljudi su se već spremali za zbijeg. Tri dana i tri noći u koloni smo putovali do Srbije. Rođaci su nas smjestili u Ledince, u garažu, nisu imali bolje. Ništa nismo znali za Milana, neko kaže da je viđen u koloni, neko da nije, bili su to baš teški dani", prisjeća se sa uzdahom Dušanka.

Poslije mjesec i po dana Milan je iz zarobljeništva došao u Srbiju. Imao je sreće, Unprofor mu je spasao glavu. Zarobila ga je varaždinska jedinica. U Varaždinu je služio JNA.

Život u garaži

„U toj garaži smo bili godinu dana, on je išao svakoga dana da traži smještaj, bilo nas je sedmoro u jednoj prostoriji. U garaži, u garaži smo živjeli", kaže Dušanka kroz suze.

Prešli su u privremeni smještaj, u kome su ostali šest godina, dok hotel u Čortanovcima nije izgorio u požaru. Od tada žive u barakama u Krnjači. U  jednoj prostoriji koja je i dnevna i spavaća soba, kuhinja…

Većina „ljudi sa traktora" ponovo ima svoj krov nad glavom, ali Milan i Dušanka to nisu uspijeli da pruže svojoj deci. Kažu da poslije svega ne mrze nikoga, ni one koji su ih otjerali. Boli ih samo to što ih za sve ove godine niko nije, kako kažu, pogledao kao ljude. Smatraju da su oštećeni nepravednom raspodjelom stanova.

„Samo neka nas već jednom zbrinu, meni da daju i ovu baraku, da kažu, sada je tvoja, bila bih zadovoljna, jer bi prestalo ovo mrcvarenje", kaže Dušanka.

Hrvatska se „izvukla" na Evropu

Poslije „Oluje" u Srbiji je formirano preko 700 kolektivnih centara u kojima je bilo smješteno više od 60.000 ljudi. Države regiona riješile su 2008. godine da zatvore izbjegličko pitanje. Nažalost, do realizacije Sarajevske deklaracije nikada nije došlo, jer Hrvatska nije željela da riješi problem penzija i Srbima vrati stanarska prava.

Evropa je Srbiju ipak proglasila zemljom sa produženim izbjeglištvom, što je obezbjedilo dalje prikupljanje novca donatora. Neriješeno je ostalo stambeno pitanje nešto više od hiljadu ljudi u deset centara. Jedan od njih je i ovaj u Krnjači gdje su smješteni Dušanka i Milan, kaže Ivana Ćurko iz Komesarijata za izbjeglice.

„Hrvatska i dalje ne ispunjava uslove za povratak, ljudima ne obnavlja kuće, stambeno zbrinjavanje ide loše, otkup stanova nikako. Mislim da je UNHCR prošle godine pogrešio sa ukidanjem statusa izbjeglica, da je to bila politička odluka, jer kako da država članica EU ima izbjeglice", kaže Ćurko.

U toku je sprovođenje regionalnog stambenog projekta, sa 80 miliona evra biće zbrinuto još 4.500 porodica.

Suze, smijeh i optimizam

Iako godinama životare u 30 kvadrata vlažne barake, Dušanka i Milan ne gube nadu. Kažu da je najvažnije da su djeca zdrava. Jednog dana moraće da negdje budu trajno smješteni, centar će biti zatvoren.

„Plačem i smijem se u isto vrijeme, šta da radim, nekada moram da se ispucam, takav je život, jednom i ovo mora prestati", kaže vedra Dalmatinka, i dodaje da proslavu „Oluje" na televiziji nikada ne gleda.

„Ne smijem da gledam, da čujem šta govore, razbila bih televizor", kaže uz osmijeh Dušanka Pjevalica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana