Sisak: Srbi traže da logor za djecu uđe u udžbenike
Sisak: Vijeće srpske nacionalne manjine grada Siska traži da činjenice o ustaško-njemačkom logoru iz Drugog svjetskog rata, koji je u svom sastavu imao poseban logor koji je službeno nazvan "Prihvatilište za djecu -izbjeglice", budu uvrštene u udžbenike istorije u Hrvatskoj.
Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića, u logoru je za pet mjeseci 1942. godine umrlo 1.630 mališana. Prema podacima dr Davida Egića, u Sisku je pokopano 1.152 djece. Vijeće želi da bude oživljena tradicija školskih posjeta i časova istorije na dječijem groblju da bi bio spriječen istorijski revizionizam. Takođe, Vijeće traži da budu obnovljeni i zaštićeni spomenici posvećeni stradanju djece.
Kako je navedeno, potrebno je i preuzimanje odgovornosti za sjećanje i dužni pijetet prema umiranju onih koji nisu znali ni svoja imena kada su nestajali sa lica zemlje.
Dječji logor u Sisku radio je od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943. godine. Ustaško-njemački logor, u čijem je sastavu bio poseban logor za djecu, osnovan je po završenim ustaškim i njemačkim operacijama na Kozari i Šamarici. Ovaj logor, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom "Ženske loze ustaškog pokreta" i "Ustaške nadzorne službe". Neposredno upravljanje "dječjim prihvatilištem" bilo je u rukama ustaše i ljekara Antuna Najžera.
Logor je bio u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola - Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu Solane "Rajs", zgradi "Guči", osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv.
"Karanteni", jednoj od šest baraka sabirnog logora.
Svi ti objekti bili su potpuno neuslovni za stanovanje i život djece. U zgradi "Sokola" nije bilo ni vrata, a dvorana "Rajsa" je bila podešena za sušenje soli. Djeca, pa i ona najmanja, sa samo nekoliko mjeseci, morala su da leže na podu sa tankim slojem slame, bez odjeće i pokrivača - podsjeća Vijeće.
Prvi transport u Sisak stigao je 3. augusta 1942. sa ukupno 906 mališana. Dan poslije dolazi još 650, a u trećoj grupi, 6. augusta, nalazilo se 1.272 djece.
U Teslićevoj staklari i Karanteni, nalazio se opšti sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Tu je, tokom augusta i septembra 1942, od roditelja koji su deportovani na prisilni rad u Njemačku oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, čiji su roditelji bili Srbi sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.
Uprkos akciji Dijane Budisavljević i grupe neumornih pravednika - Jane Koh, Vere Luketić, Dragice Habazin - Majke, Ljubice i Vere Becić, doktora Kamila Breslera, Ante Dumbovića i drugih istaknutih pojedinaca i sestara Crvenog krsta, svakodnevno je u logoru umiralo 30 do 40 mališana.
O nezamislivim uslovima na logorskim lokalitetima svjedočio je i doktor Lazar Marguljes, ljekar iz Osijeka: "Primijetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni krst iz Zagreba - ništa od toga nisu dobijala djeca. Pregledajući djecu najčešće sam obilazio ova mjesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su djeca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta, djeca su ležala na podovima sa malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha. Djeca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pjegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena djeca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor djece".
Iz mase potresnih svjedočenja izdvaja se i svjedočenje Jane Koh, tadašnjeg sekretara Crvenog krsta Hrvatske. "Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarile ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač djece. Tu je bilo smješteno na golom podu četiri stotine djece: novorođenčadi, djece od nekoliko nedjelja i mjeseci, do deset godina života. Djeca u Dječijoj baraci su neutješno plakala i dozivala majke, koje su bile na samo nekoliko koraka udaljene od njih, ali koje do njih nije propuštao fašistički zločinac. Veća djeca pričala su kroz suze da ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih ko previti i da se boje da će svi pomrijeti...
Transport sa 550 djece otpremljen je u Zagreb i jedino što se moglo kao utjehu reći tim majkama bila je adresa gdje da potraže djecu kad se vrate iz tuđine. Roditelje te djece su još iste noći otpremili u Njemačku.
Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je vraćeno roditeljima ili najbližim rođacima 1.200 djece, dok ih je 2.200 predato građanima Siska i okoline na "prehranu". Nikada nećemo moći sa sigurnošću utvrditi tačan broj umrle djece. Prema svjedočenju grobara Franje Videca, broj umrle djece u mrtvačkim sanducima uvijek je bio veći od broja koji je stajao u evidenciji. Osim toga, mala djeca nisu ni popisivana. Više je mogućih i relevantnih izvora.
Prema Dumboviću, u logoru je za pet mjeseci 1942. godine umrlo 1.630 mališana. Prema podacima dr Davida Egića, u Sisku je pokopano 1.152 djece.
Istraživanja Narcise Lengel - Krizman govore o 1.214 umrle djece sa mogućim odstupanjima u nekoliko desetaka umrlih. Na spomeniku na Dječijem groblju stoji podatak da je tu sahranjeno oko 2.000 djece.
Krajem rata veći broj ljudi vratio se iz zarobljeništva i krenuo je u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vrijeme. Na zahtjev nove vlasti u Zagrebu, Dijani Budisavljević je oduzeta "kartoteka kozaračke djece" i albumi sa fotografijama iz ustaških logora. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade djece i njihovih roditelja tražili su jedni druge još dugo, najčešće bez uspjeha - navodi Vijeće srpske nacionalne manjine grada Siska.
Godine 1958. na zgradu Solane "Rajs" postavljena je spomen-ploča /uništena u ratu 1991-1995/. Dječije groblje je 1974. pejzažno uređeno, a na njemu postavljen i spomenik. Danas se tadašnje takvo pejzažno rješenje čini sasvim neprimjerenim – zbog slivanja kiše i zadržavanja vode.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
