Željko Stjepanović za „Glas“: Brak je ljubav i briga za drugog

Rajko Vuković
Željko Stjepanović za „Glas“: Brak je ljubav i briga za drugog

Moram da kažem da sam veoma zadovoljan, publika je odlično prihvatila predstavu, reakcije su zaista bile fenomenalne i moram priznati malo me je iznenadilo u pozitivnom smislu te riječi. U predstavi se bavimo temom bračnih odnosa i na neki način pretpostavljao sam da je to tema koja će interesovati našu publiku, pogotovo publiku u “Jazavcu” i ispostavilo se da je to tačno.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Željko Stjepanović, poznati glumac i režiser, objašnjavajući koliko je zadovoljan premijerom predstave “Bračno savjetovanje”, koja je otvorila šesnaesto izdanje Međunarodnog festivala glumca “Zaplet” u GP “Jazavac”. Banjalučki umjetnik kaže da iz pozicije nekog ko  nosi dvostruku odgovornost, režisersku i glumačku, nije sumnjao u vrijednost teksta, ali je imao određenu dozu straha da li će publika prepoznati suštinu priče.

- Taj tekst sam slučajno pronašao čitajući knjigu Danijela Glatauera pa sam odmah to predložio “Jazavcu” i oni su to prihvatili sa oduševljenjem. Pozorište “Jazavac” inače ima tu notu da traži komade koji nisu puno igrani ili gotovo nikako igrani u regionu što je veoma dobro. Sad se prisjećam komada “Istine” Florijana Zelera, koji smo isto radili u “Jazavcu”, a za kojeg se tada ovdje po prvi put saznalo, a tako je i sa ovim tekstom i piscem. Publika je prepoznala temu, jer sve više i više imamo problema u bračnim odnosim, i žao mi je što se niko ne bavi tom institucijom koja se zove brak, jedino je pozorište tu koje se bavi na jedan duhovit način, ali ne samo duhovit već je u pitanju jedan ozbiljan pristup ka svemu tome jer se radi o psihoterapeutskoj seansi, znači pomoći jednom bračnom paru. Zaista, ne znam zašto je to kod nas još uvijek tabu tema. Kod nas parovi ne idu na bračno savjetovanje što je šteta, ipak su ti ljudi profesionalci, obučeni da u teškim i kriznim situacijama mogu pomoći da ne bi došlo do najgoreg, jednostavno da ljudi nekad prepoznaju onu iskru ljubavi koja se malo pritajila te da smognu snage da je probude i da nastave da žive zajedno.

GLAS: Kako ste pomenuli predstava je urađena po tekstu Danijela Glatauera, poznatog i nagrađivanog austrijskog pisca čija su djela inspirisana vlastitim iskustvima. Poznato je da mnogi umjetnici pored sopstvene mašte dosta davaju sebe, odnosno svoja iskustva na neki način uključuju dok stvaraju ne bi li djelo dobilo istinski pečat originalnosti. Da li je to bio slučaj s ovim komadom ?

STJEPANOVIĆ: Pokušao sam par puta kao pisac da se bavim tom temom i da napravim neku predstavu i tekst o bračnom savjetovanju i psihoterapeutu i o svemu tome, čak sam nabavljao neke knjige i u jednom trenutku sam shvatio da ja ne znam ništa o tome i da ne mogu ništa da napišem. Ovo govorim iz razloga da je slično bilo i kod Danijela Glatauera. Pisac je baš krenuo iz te želje i shvativši da ne može pisati jer ne zna ništa o tome onda je završio kurs od šest mjeseci za psihoterapeuta, ali ne zato što je imao veliku potrebu za taj posao već upravo da bi prošao taj proces ne bi li saznao kakav je posao i čime se to bavi profesionalni psihoterapeut. Za ovu predstavu sam napravio malu adaptaciju i dramatizaciju teksta smatrajući da je taj original koji traje blizu dva sata, da kažem, malo-više sofisticiran u smislu zapadnog razumijevanja bračnog odnosa, gdje se svađe ne dešavaju na onom nivou kako se to kod nas dešava, nego su to više njihove male filozofske rasprave. Međutim, kod nas je drukčije, u nama je dosta vrelija krv, jer kad se naši bračni parovi posvađaju tu zna doći do svačega.

GLAS: Određeno prilagođavanje mentalitetu i kulturi, čisto da se zna gdje se izvodi?

STJEPANOVIĆ: Tačno. Moram da napomenem da sam dopisao dvije-tri scene, nadam se da nisam iznevjerio pisca, po reakciji publike mislim da nisam, jer sam bio na njegovom fonu. Čini mi se da smo s ovom predstavom dobili mnogo toga i sa ovom adaptacijom koja je fokusirana na naš prostor, dakle radnja se dešava u Banjaluci, likovi su naši, što nam je došlo kao olakšica u mnogo čemu. Takođe, olakšavajuća činjenica bila je ta da su glumci maksimalno uložili trud, davali su svoj glumački pečat i svoja vlastita bračna iskustva kako bi doprinijeli što boljem kvalitetu predstave te smo zajedno tokom procesa razmjenjivali međusobno naše ideje sa piščevim, sve u svrhu originalnosti i posebnosti ove predstave.

GLAS: Konkretno zašto ste se odlučili baš za ovaj tekst, da se izrazimo žargonski šta je to što Vas je kupilo u njemu ? 

STJEPANOVIĆ: Kao što maloprije rekoh, kupilo me to da se napokon neko bavi tim problemima i ljudima u bračnoj zajednici. Naše je društvo izgubljeno, jednostavno prepušteno samom sebi, nema institucija koje pomažu ili koje žele da se bave time. Pa čak i od škole ako krenemo mi dosta toga učimo bespotrebnog i glupog, a ne učimo one prave stvari koje bi trebalo da se tiču svakog normalnog čovjeka. Nažalost, uče nas nečemu što nam nikad neće biti potrebno, recimo, koliko rude ima u nekom gradu u bivšoj Jugoslaviji, a nikako da nauče djecu šta je to ljubav, a šta je to zaljubljenost. To su dva potpuno različita pojma, složićete se sa mnom. Bračna zajednica zahtijeva ljubav, a ne zaljubljenost. Ljubav pored zaljubljenosti, koja mora postojati, jeste uvažavanje onog drugog i briga za onog drugog. Ljubav nije iskorišćavanje onog drugog već konstantna briga za drugog. To je slično kao kad se majka brine za svoje dijete što je nešto zaista posebno, a tako je i u ovom slučaju.

A person in a suitDescription automatically generated

GLAS: Glumački tandem Željko Erkić i Snježana Mišić Vam je dobro poznat iz prethodnih saradnji. Koliko je ta prisnost bila otežavajući ili olakšavajući faktor iz rediteljskog, ali i iz glumačkog ugla?

STJEPANOVIĆ: Nas troje smo već ranije radili na projektu “Ljubavni život Marka Molera” i to se pokazalo kao dobra kombinacija u smislu njihovih energija koje se slažu na sceni. Kad s njima radite zaista je uživanje, prosto vam daju razna scenska rješenja koja mnogo pomažu i nisu samo puki izvršioci režijskih želja, nego bukvalno učestvuju u tome. To sigurno mora da iznjedri u dobru stvar zato sam se odlučio za ovaj dobro poznati dvojac. Mislim da nas troje imamo dosta slične energije, da se dobro razumijemo i slažemo na sceni. Veoma je bitno kad osjetite pozitivnu energiju sa scene, a svaka dobra predstava ima to u sebi što je jedan od preduslova za tako nešto. Iskreno, bilo mi je zaista lijepo raditi sa njima.

GLAS: Vi ste jedan od rijetkih koji se bave komedijom, jer ste većinu Vaših predstava postavljali u ovom žanru. Sa druge strane, postoji taj pomalo “elitistički” stav o komediji kao manje vrijednom žanru, što ako je suditi po Vašim režijama ne uzimate tačnim?

STJEPANOVIĆ: Nekako komedija vas gurne u prvi plan i izađe sve ono i što valja i što ne valja. U svim drugim žanrovima možete da zakamuflirate nedostatke koristeći se specifičnostima žanrova, ali u komediji to nije slučaj. Danas se rijetko ko odlučuje za komediju, upravo zbog te težine koju ona nosi. Pogledate li danas bilo koju komediju, ona ako nije dobra istog sekunda prestane biti gledana. Recimo, ako uzmemo triler kao žanr, publika to prati iščekivajući šta će se na kraju desiti, upravo zato što je tako žanrovski postavljeno prema tome se i duže gleda. Dok je komedija, jedan na jedan, ili valja ili ne valja, to se odmah u prvoj epizodi vidi i zato su rijetki oni koji se odluče za nju.

GLAS: Možda smo zbog toga okruženi raznoraznim TV serijama u kojima dominiraju kriminogene teme sa supkulturnim pojavama, a komedija kao žanr postala je sve rjeđa?

STJEPANOVIĆ: Da, njih isključivo interesuju kriminogene teme, njih ne zanima socijalna ili ljubavna tema i to je malo poražavajuće.

Previše ganjamo svjetske trendove. Mi se uopšte ne bavimo temama koje su relevantne za naše podneblje. Kad gledate ove serije jako ćete malo naći serije koje se tiču našeg područja i naših ljudi, a potrebne su nam takve teme koje se tiču nas. Sjećam se starih emisija dok sam bio dijete, recimo “Zabavni utorak” i raznorazne kvalitetne serije, to je tako bilo prijemčivo, pitko i toplo za djecu i ne samo za djecu već i za odrasle. Sada mi padaju na pamet serije koje su se gledale u nedeljnom terminu, to su dani kada se nije izlazilo iz kuće i sa koliko se samo ljubavi to pratilo, dragocjeni momenti gdje cijela porodica učestvuje, prosto zadivljujuće. To je bio događaj. Za razliku od današnjeg vremena kada se sve svelo na neku brzinu, zatim na ogromnu količinu tih serija pa se čovjek zapita, šta ja to gledam i zašto gledam. Hvala bogu to još uvijek nije narušeno u pozorištu. Evo, sad mi je palo na pamet, dok sam bio u jednoj komisiji za izbor scenarija i projekata za film i tu sam se začudio kad sam primijetio u kojoj se mjeri naši stvaraoci bave nekakvim “vještičarenjem”, “vilama”, “zmajevima” pa sve do “Gospodara prstenova”. Po meni, u redu, treba i toga, ali baviti se u tolikoj mjeri tuđim temama, a ne svojim stvarno je smiješno da ne kažem žalosno.

GLAS: Premijera “Bračnih savjetovanja” je iza vas, ali to je jedna epizoda u Vašoj karijeri pa šta još možemo očekivati od Vas kada je u pitanju svijet glume  i režija?

STJEPANOVIĆ: Nemam ništa novo u planu, ono što imam jeste to da igram u NPRS, u svom matičnom pozorištu, kao i u “Jazavcu”. Mogu da kažem da sam napisao dva scenarija koja su prošla na konkursu na Audio-vizuelnom centru RS i očekujem da se to u narednom periodu realizuje što mi je posebno drago. Naime, riječ je o seriji “Naši dani” po predstavi koju igramo u Narodnom pozorištu i to bi trebalo da se realizuje u produkciji Željka Erkića, koji je nedavno osnovao produkcijsku kuću. Drugi tekst je vezan za masakr koji se desio u Drakuliću i Šargovcu 1941. godine. To je priča o periodu kada su ustaše napravile užasne zločine nad našim narodom. Iskreno, nadam se, ako sve bude kako treba to bi režirao i producirao Saša Hajduković.

Psihoterapeut

GLAS: Vaša uloga u predstavi prilično je zanimljiva, jer je glavni lik u vrlo specifičnom zadatku i situaciji?

STJEPANOVIĆ: Igram psihoterapeuta koji želi da pomogne bračnom paru. Moj lik se maksimalno trudi da vrati neku vrstu pozitivne dinamike u njihovu bračnu zajednicu. Naravno, pošto je ovo komedija u početku ne uspijeva u tome, ali na kraju ipak uspije, bračni par odlazi zadovoljan, što bi kazali, završava se hepiendom. Uzgredno, meni je najinteresantnije kod ovog lika to što bi naš narod rekao “kod automehaničara je uvijek pokvaren auto”. Dakle, moj lik se trudi da popravi odnose između drugih parova, a njegov odnos je isto tako problematičan kao i kod većine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana