"Očevi i oci" na "Sterijinom pozorju": Konačno igra koja pokreće sva gledaočeva čula

Luka Kecman
"Očevi i oci" na "Sterijinom pozorju": Konačno igra koja pokreće sva gledaočeva čula

Poslednje takmičarske večeri desilo se pozorište u svoj svojoj punoći, zahvaljujući ansamblu Narodnog pozorišta Beograd. Odigrali su predstavu "Očevi i oci", sačinjenu po istoimenom romanu Slobodana Selenića, u izvrsnoj dramatizaciji Kate Đarmati i pametno promišljenoj režiji Veljka Mićunovića.

Roman Slobodana Selenića, objavljen 1985, pokrenuo je puno pitanja, pre svega u okviru srpskog nacionalnog bića, i to kroz prizmu porodice Medaković.

Kroz ovu porodicu prelamaju se dve oštro suprotstavljene ideologije zbog kojih stradaju, fašističke i komunističke, ali i dva društvena sistema, kapitalizam i socijalizam.

Priču nam priča Stevan Medaković, sin Milutina a otac Mihajla. On je sredina koja se nije mogla ostvariti u sudaru ovih podela, posebno onih srpskih, kojih imamo u neograničenim količinama.

Kata Đarmati u svojoj dramatizaciji zadržava osnovnu nit priče i izdvaja one uralgične tačke koje su u funkciji stvaranja drame i dramske napetosti. Zorana Petrov, scenograf, organizuje scenski prostor u obliku porodičnog parlamentarnog prostora u kojem se sudaraju sve struje i sukobi. Naizgled, puno prepreka u igri, u praksi reditelj Veljko Mićunović vrlo vešto organizuje mizanscen i taj se prostor odjednom pretvori u jedno logično stepenovanje drame.

Odmah da navedem, nema tu ničega postdramskog, ima samo dobro napisanog, precizno režiranog i sjajno odigranog od strane glumaca. Dijalog je konstantno u jasno nijansiranom agonu, od antiklimaksa do klimaksa, a zvučnu zavesu stvaraju akteri ove predstave na glasovnom fonu, zvukovnom, šumovima i pesmi koja nam se javlja iz naše daleke epike.

Zato je tiha a moćna, nežna a opominjuća. Drvo koje izrasta iz poslednjeg reda klupi je znak optimizma da će jednoga dana u Srba izrasti plodan parlamentarizam u kojem će cvetati demokratija. Zemlja nam je odozdo, ali i odozgo, i kada nas poklopi, meka je... naša je. Mihajlo je verujući, stradao zbog svog verovanja, kao i mnogi pre njega. Ovi pre za Srbiju, on za nešto nepostojeće.

To jeste opomena za one koji to hoće da vide i čuju. Glumački ansambl usklađen do u detalj, ukomponovan u pokretu i glasu, u pogledu i strastima. Igra koja pokreće sva gledaočeva čula. Konačno!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana