Miroslav Sinkić: Gluma je bitna, ali ljubav je najvažnija

Rekao je za “Glas Srpske” glumac Miroslav Sinkić povodom nagrade za najboljeg mladog glumca na poznatom festivalu “Zaplet” GP “Jazavac” gdje je maestralno odigrao ulogu Branka Marića u hit-predstavi “Kauboji” o kojoj se ovih dana u pozorišnim krugovima priča sa pozitivnom zavišću. Talentovani umjetnik kaže da je oštrica “Kauboja” fokusirana na umjetničko viđenje svijeta, daleko od političkih besmislica pa otud i njegov specifičan i šarmantan govor na dodjeli nagrade.

- Često izbjegavam da razgovaram o toj, ne baš dobitnoj kombinaciji politike i pozorišta, jer smatram da nam je dovoljno saznanje da umjetnost odavno ne može bez politike, stoga ne vidim potrebu da se stalno podsjećamo razglabajući o tome. Zapravo veliku grešku rade i neki reditelji koji prave takve predstave u kojima ismijavaju određene političare, vlast, opoziciju i tako dalje. Jednostavno njima je mjesto u publici, baš kao i svim ostalim ljudima, uzalud je baviti se njima i na taj način pružati im prostor i na sceni, zato ih u predstavama ne treba spominjati ni u komičnom, niti u pogrdnom kontekstu, jer nema vajde - rekao je banjalučki umjetnik

GLAS: Sam komad je postao jedna vrsta fenomena za sebe u regionu, da li ste očekivali toliko dobre reakcije kada se ansambl GP “Prijedor” upustio u rad na ovom komadu, koji je već doživio nekoliko sjajno primljenih adaptacija, ali pohvale na račun Vaše verzije ne prestaju pljuštati?

SINKIĆ: Kada me je direktor Gradskog pozorišta “Prijedor” Srđan Knjeginjić pozvao i pitao da li sam zainteresovan za ulogu u “Kaubojima”, malo sam se zabrinuo, jer sam i t ekako imao svijest o kakvom se komadu zapravo radi, o cijelom autorskom timu iz zagrebačkog Teatra “Egzit” koji je stvorio “Kauboje”, na čelu sa nažalost pokojnim Sašom Anočićem. Međutim, upravo ta svijest nije dala povod da olako shvatimo zadatak i proces koji je trajao samo mjesec i po dana. Pored veoma napornih proba proveli smo mnogo dana i noći razgovarajući o predstavi i sve do premijere nismo bili sigurni kako će to na kraju izgledati i da li smo na pravom putu. Znali smo samo da će biti ili fantastično ili potpuni debakl, jer predstava od tri i po sata ne može biti osrednja. Na kraju ako se može povjerovati onim reakcijama publike, s ponosom možemo reći da smo napravili dobru predstavu.

GLAS: Ovo je Vaša prva saradnja sa rediteljem Davidom Alićem, a djeluje da cijeli ansambl živi ovaj komad kao da je u pitanju stota saradnja.
SINKIĆ: Prva, a nadam se ne i posljednja saradnja, jer David Alić je jedan sjajan reditelj, a “Kauboji” su najbolji dokaz za taj kompliment i biće mi čast ukoliko budem dio stote saradnje. Olakšavajuća okolnost bila je ta što su svi u ekipi pohađali Akademiju umjetnosti u Banjaluci (osim reditelja, koji je diplomirao u Novom Sadu), tako da smo se svi već privatno znali, družili i sarađivali u studentskim danima. Naravno, slučajno smo se našli u podjeli za predstavu, odnosno, Davidov preduslov bio je da glumci znaju da pjevaju, plešu i sviraju po nekoliko instrumenata, tako smo se okupili. Probe su trajale i po dvanaest sati dnevno, svi su izgarali od želje da naprave odličnu predstavu i onda je prosto nemoguće ne zbližiti se u takvim okolnostima. Zapravo, to nam je najdraži kompliment kada nam poslije predstave kažu da igramo kao jedan, da smo pravi tim, jer ovakva vrsta predstave ne trpi individualna isticanja.

GLAS: Sam komad je veoma zanimljiv spoj žanrovskih formi od drame preko komedije do mjuzikla, koliko je teško bilo povezati ove formate da bi bio postignut efekat kreativnosti, bez banalizacije i podilaženja publici?
SINKIĆ: Komad je napisan tako da se na momente čini da klacka između duhovitosti i banalnosti, sadrži i dosta psovki i bez dobre režije ozbiljno prijeti da se “sklizne” u kič-komediju. Reditelj je pronašao tačnu mjeru koje smo se strogo pridržavali, da bi replike koje izgovaramo bile duhovite, a ne smiješne. Kolega Darko Stojić se privatno bavi i muzikom, tako da je on bio zadužen za muzičke dijelove. Koleginica Tijana Nikolić, koja se takođe bavi muzikom i plesom, bila je zadužena za plesnu koreografiju, odnosno step.

Ja sam bio zadužen za borilačku koreografiju, tako da smo već na samom početku bili i te kako u prednosti, nije bilo potrebe da dodatno dovodimo stručne ljude i zato nam je zadovoljstvo veće kada publika pohvali i te dijelove predstave. Naravno, David je sve to s oprezom usmjerio i precizno povezao da bi bilo izbjegnuto, kao što rekoste, banalizovanje i podilaženje publici.

GLAS: Spomenuli ste borilačku koreografiju, ovo nije prva predstava u kojoj ste bili zaduženi za scenske borbe, otkud interesovanje za taj dio posla u pozorištu, koji je prilično važan za predstave?
SINKIĆ: Da, još kao student pokazivao sam veliko interesovanje za scenske borbe, u to vrijeme dobio sam priliku da postavim koreografiju borbe za jednu predstavu u Narodnom pozorištu Republike Srpske, a zatim za još dvije u kojima sam i igrao.

U međuvremenu sam počeo obavljati dužnosti demonstratora na Akademiji umjetnosti u Banjaluci na predmetima gluma i scenske borbe, tada su došli i novi angažmani u Gradskom pozorištu “Prijedor” i tako sam definitivno pronašao još jednu strast pored glume. Tačno, borilačka koreografija je vrlo važan dio svake predstave koja sadrži neku vrstu fizičkog sukoba, jer se borbe u današnjim predstavama i adaptacijama mnogo pojednostavljuju, pa i izbacuju, pogotovo u nekim komadima Viljema Šekspira u kojima je upravo scenske borbe koristio kao presudno sredstvo. Nekako bih volio promijeniti taj nepažljiv pristup scenskim borbama i vratiti im važnost i to će mi biti prvi zadatak, ukoliko jednog dana postanem pedagog, što mi je već treća strast - rad sa studentima. Imam želju i da uradim koreografiju borbe za neku dječiju predstavu pa eto, dragi reditelji, smilujte se, ipak sam nagrađen. (smijeh)

GLAS: Pored pozorišne umjetnosti bavite se i pisanjem, što nije čest slučaj u teatru, koliko pisac Sinkić motiviše glumca Sinkića?
SINKIĆ: Mnogo mi prija što ste kazali da se bavim pisanjem i zaista bih volio da je istina, ali nije. Ne mogu i ne smijem reći da se bavim pisanjem, pogotovo ne pred našim sjajnim banjalučkim pjesnicima i piscima od kojih je jedan dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman. Moje pisanje služi isključivo da tog glumca Sinkića kojeg ste pomenuli održi u pozorišnoj materiji i kao što ste rekli, motiviše u umjetnosti, ali i u privatnom životu. Doživljavam to kao neku vrstu provjere mojih osjećanja, slično treningu u kojem nekad napišem i nešto dobro, podijelim sa najbližim prijateljima i to je sve. Mada, razumije se, sasvim je prirodno da se nakon nekog vremena rodi i ljubav između pisanja i čovjeka. Da li je to čest slučaj u teatru ili nije, nisam siguran, ali poznajem mnoge glumce koji jako dobro pišu, ali to ne promovišu iz nekih njihovih razloga, već zadrže za sebe - kao i ja.

GLAS: Da ne ulazimo u lamentiranje nad teškom sudbinom umjetnika, biti mlad glumac nigdje nije lako, ali koliko je teško ostati u glumi dok se borite s problemima egzistencije i svakodnevice i koliko je uopšte moguće sve to zaboraviti i izaći na pozornicu ili pred kameru pa igrati neopterećeno s ljubavlju?

SINKIĆ: Ukoliko se usaglasim sa vašom konstatacijom da je sudbina glumca teška, to će značiti da smatram da mu je to i jedina sudbina koju ima, a ja to zaista ne mislim. Zasigurno je teško, ali uvijek ima izbor da bira i nastavi dalje kroz život. Da preduhitrimo nesporazum, nemojte misliti da s lakoćom ovo izgovaram, apsolutno razumijem koliko je teško prihvatiti nepravdu našeg posla i žao mi je svih glumaca koje lično poznajem, a koji se zbog te činjenice degradiraju do samodestrukcije. Dajem sebi sada previše prava da budem subjektivan samo zato što sam nekoć kao mlađi mislio isto, ali takvo razmišljanje je pogrešno i zaista vodi samo u bezdan. Gluma je posao koji radim najbolje od svih poslova, ali daleko od toga da mi je najbitnija stvar u životu pa da se ne mogu vidjeti ni u čemu drugom.

Ne znam, pretpostavljam da sve to ima veze sa ambicijama i prioritetima i vjerovatno ću sada da zvučim kao da sam dobio i nagradu za najgori kliše, ali na kraju dana ljubav mi je najbitnija, sve ostalo - o tom potom.

Planovi

GLAS: Svjesni smo gdje se nalazi naša umjetnost i kultura pa je planove teško praviti, ali “Kauboji” su pokazali da se može kad se zna i hoće. Ukratko, imate li nešto novo u planu kada je u pitanju svijet glume i umjetnosti?

SINKIĆ: Hvala vam na komplimentu, uvijek je ugodno čuti lijepu riječ za ono što uradite. Tačno je to što se rekli da je planove teško praviti, ali bar nam uvijek ostaju nadanja kao sigurna utjeha, a mi se nadamo jednoj velikoj turneji sa predstavom “Kauboji”, takođe sredinom novembra ćemo gostovati na festivalu u Narodnom pozorištu Tuzla sa predstavom “Let iznad kukavičjeg gnijezda” u režiji Gorana Damjanca. Nakon toga očekuje se rad i na nekim novim predstavama, ali ne smijem da vam otkrivam detalje sve dok zvanično ne bude objavljeno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.