“Mali ratovi i kabine Zare” na Sterijinom pozorju: Mala i Mama između prošlosti i sadašnjosti

Luka Kecman
“Mali ratovi i kabine Zare” na Sterijinom pozorju: Mala i Mama između prošlosti i sadašnjosti

Drugog dana “Sterijinog pozorja” u zvaničnoj konkurenciji odigrana je predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske “Mali ratovi i kabine Zare”, autorke Vide Davidović i u režiji Ivice Buljana.

Veliki uspeh mlade koleginice, koja je za ovaj tekst dobila nagradu “Sterijinog pozorja” na konkursu za najbolji dramski tekst 2021/22, ali i dolazak na “Pozorje” i to u zvaničnoj konkurenciji. Čestitke i NPRS koje se usudilo da pruži šansu mladim autorima, iz Banjaluke, i da  u podeli budu takođe glumci mlađe generacije.

Dramski tekst Vide Davidović ima dva ishodišna toka, jedan u prošlosti i jedan u sadašnjosti. Međusobno su povezani likovima Male i Mame koje su generativni faktor prošlosti i sadašnjosti. Okvir za priču su ratna dešavanja devedesetih, u prošlosti, i moguća ratna zbivanja u sadašnjosti. Da li čovečanstvo ikada izlazi iz faze rata? Svako od nas, pored tih ratova, vodi i neke svoje male ratove, koji nukleus imaju u porodici, prijateljima, ljubavi, kriminalu... Često postoji i želja da se o tome i progovori, da se “provrišti”, da se iskoči iz svoje kože i živi neki tuđi život. Svest o tome postoji kod Vide Davidović i vrlo jasno i nedvosmisleno kaže da je tekst pisala i posvetila ga onima koji su preživeli, onima koji nisu i sebi koja još uvek ima mogućnost izbora. Mnogo iskrenosti, sa malo godina. Ovako ispisan tekst čita se sa pristojnom pažnjom i prati se tok događaja bez većih problema.

U predstavi, taj dramaturški niz se u pojedinim trenucima gubi. Nestao je muzički refren “Ćiribilibela”, pesme “Bijelog dugmeta”, koji jasno povezuje ove dramske slike, i koji se kao pesma zloslutnica u pravilnim razmacima čuje. Umesto toga ubačene su kompozicije  uz koje glumci plešu, plešu, sve dok ne podignu u potpunosti prašinu iz slame koja je na sceni i po kojoj se sve vreme igra. Čudna je ta slama. Ima je i u ratu i u miru, ali i u Parizu! Ovom muzičkom zamenom radnja je usporena, poetizovana, i erotizovana i kada za to postoji pokriće, ali i kada ne postoji. Ponekad mi se činilo da reditelj režira sletske vežbe za Dan mladosti.

Dramski naboj, koji postoji u tekstu, gubi na intenzitetu i dinamici i pretvara se u iskonstruisanu dijalošku formu, za koju se ne zna motiv. To je ključna tačka razlaza teksta i reditelja, koji stvara na sebi svojstven način poetizaciju ove dramske ispovesti. I pored toga, glumci svojom igrom uspevaju da održe pažnju publike. Sastavljen od iskusnih i proverenih glumačkih imena Nikolina Friganović, Nataša Ivančević, Željko Erkić i Nataša Perić, do studenata ili tek svršenih studenata Anando Čenić, Anđela Rakočević, Anđela Tasić, Miloš Ćebić, Miloš Drljača i Senad Milanović koji ih predvodi kao nešto stariji, ansambl diše jednim srcem i željom da izgara do poslednjeg glumačkog atoma.

Posebno se izdvajaju dve Anđele, Mala i Mala, kojima je ovo prvo veliko glumačko ostvarenje. Hrabro i sa potpunom verom u to što rade, grade svoje likove prošlosti i sadašnjosti, da bi se možda nekada prepoznale u budućnosti. O tome svedoči poslednji ples Male, koja pleše kao iz bajke i koja nagoveštava neku lepšu budućnost... ipak!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana