Lidija Deduš za "Glas": Važnija mi je emocija nego prepoznavanje

Rekla je ovo za “Glas Srpske” Lidija Deduš, hrvatska književnica, objašnjavajući kako se osjećala kada je prvi put gledala banjalučku glumicu Miljku Brđanin kako izgovara adaptaciju njene knjige “ja se zovem lidija deduš” na sceni. Jedno od najcjenjenijih imena regionalne književnosti kaže da je gledanje ove monodrame u njoj izazvalo bujicu emocija, ali stručnjacima za pozorište ipak ostavlja ocjenjivanje.

- Miljka je s “lidijom deduš” odradila odličan posao, a budući da joj je to i prva monodrama sigurna sam da joj nije bilo lako pronaći najbolja rješenja za scenu. Iz perspektive autorke književnog predloška mogu samo reći da gledanje svog teksta u drugoj formi izaziva bujicu emocija, ali to ima veze i s egom i zato stručnjacima prepuštam da daju svoje kritike na pozorišnu izvedbu, a ja sam, kao autorica, presretna - rekla je Deduš.

GLAS: Sa druge strane, knjiga je pisana u vrlo specifičnom stilu, jednoj vrsti nazovimo je ispovjedne poetske proze. Predstava je monodrama, kako Vam je iz strogo subjektivnog ugla izgledao taj žanrovski prelaz literature u dramu za scenski prikaz, pošto ste i sami pisali za teatar?

DEDUŠ: Književni tekst zapravo i jeste monolog, jer dolazi iz mog autorskog glasa. Da sam ikad zamišljala scensko uprizorenje knjige ne bih mogla zamisliti ništa drugo osim monodrame. Međutim, u savremenoj književnosti vrlo često nailazim na predloške za koje smatram da bi izvrsno funkcionisali kao monodrama, naročito u poeziji. Nisam sigurna koliko je kod nas rašireno uprizoravanje poezije, ali da sam ja pozorišna rediteljka sigurno bih koristila poeziju kao potencijal za teatar. Svaki žanr može biti predložak za scenu, ako se dobro adaptira.

GLAS: U svakom slučaju, osim što ste naslovom  knjige “ja sam lidija deduš”, bacili u rebus rijetke preostale lektore u medijima regiona, zašto je Lidija postala lidija i zašto se ime pretopilo u nešto manje od imenice, a ako je suditi po reakcijama čitalaca i kritike i u nešto što je veoma blisko i prepoznatljivo svima?

DEDUŠ: Meni se ne čini da se ime pretopilo u nešto manje od imenice, štaviše, postalo je ime, ali i zajednička imenica, svih onih koji se osjećaju kao što se osjeća lidija deduš. Kad ime i prezime pišemo velikim početnim slovom ona postaju nečiji identitet. Htjela sam vidjeti šta bi se dogodilo da je taj identitet svačiji, zajednički. Stoga na početku knjige i stoji citat Alana Votsa. S filozofske strane, identitet nam je svima zajednički, svi potičemo iz istog izvora, svi smo, uprkos različitim specifičnostima, na neki način isti. Pitanje malog početnog slova imena i prezimena zato nije pitanje umanjivanja nekoga ili nečega, makar to bila i gramatička devijacija, već upravo suprotno. Uvećavanje, umnožavanje, nazovite ga kako želite, meni je djelovalo kao dobra ideja za propitkivanje sebe, identiteta, tog imena i prezimena koje nismo sami odabrali. Zanimalo me, i zanima me, može li ta identitetska nametnutost uticati na nas ili je možemo posmatrati odvojeno od nas, kao od bića određenih fizičkih osobina, možemo li sebe odvojiti od materijalnog i proniknuti malo dublje u značenje onoga što jesmo.

GLAS: Osim što ste ogolili ime i prezime, u knjizi ste ogolili i vlastiti život u kojem su se ponovo mnogi s lakoćom identifikovali. Da li ste imali, nećemo reći strah, ali recimo jednu dozu opreza od tolike količine sebe iznesene pred čitaoca?

DEDUŠ: Nisam sigurna šta mislite pod time da sam ogolila svoje ime i prezime, ono bi svakako bilo navedeno kao identifikacijska odrednica autorice, odnosno mene. Takođe, lidija deduš nije ogoljavanje vlastitog života, već književna tema. Radi se o osobi koja, kao književni lik, prenosi nečija iskustva i obraća se čitaocu kroz njih. Ta iskustva mogu biti bilo čija, ne nužno isključivo moja. Tekst o kojem govorimo nije dnevnik, nego propitkivanje načina života i življenja jedne generacije koja se u prelasku iz socijalističkog okruženja pronalazi u 21. vijeku i njegovim zavrzlamama i tu ne mislim isključivo na ženski dio populacije, već i na muški. Zato je odgovor na pitanje - ne, nisam imala strah ni dozu opreza, jer iznošenje mene ovdje nije u prvom planu. Ja sam samo jedna od sudionica tog procesa.

GLAS: Zanimljiva je i Vaša karijera, jedan ste od rijetkih regionalnih pisaca koji ne dolazi iz akademskih ili jezičko/medijskih krugova, već iz nazovimo ga realnog života u kojem ste pisali, ali i radili od trgovina i fabrika do banaka, što  je jedna specifična vrsta realnog iskustva koja je sve rjeđa, ne samo u našoj, već i svjetskoj prozi?

DEDUŠ: Pretpostavljam da pod akademskim krugovima mislite na pisce potekle s filoloških ili filozofskih fakulteta? Međutim, ti fakulteti nemaju obrazovni smjer pisac, zar ne? Možda se više bave jezikom nego druge struke, ali koliko znam neki od najvećih svjetskih pisaca dolazili su i dolaze iz, u tom smislu, neakademskih krugova. Mišel Ulbek je inženjer agronomije. Franc Kafka je bio pravnik. Viržini Despentes je napustila školovanje. Iskreno, ta mi se regionalna nametnutost veće vrijednosti zbog akademskog obrazovanja čini previše pretenciozna. Često sam se susretala s piscima koji imaju akademsko obrazovanje i nikakvo životno iskustvo. Ne znam kako bi književnost nastala iz takvog sklopa mogla biti zanimljiva, osim ako autor nema zaista širok prostor imaginacije. Time ne mislim uvrijediti ni, pod navodnicima, školovane ni neškolovane pisce. Dobra književnost dolazi iz dara za pripovijedanje i iz dara za osmišljavanje zanimljive priče. Sve drugo mi je manje zanimljivo.

GLAS: Sa druge strane, pripadate generaciji čiji je život podijeljen na onaj prije rata i onaj poslije rata, a danas djeluje da se tektonski jaz proširio i na kulturološki momenat, koji bi se mogao opisati kao rastuća nostalgija prema mitskoj prošlosti i beskrajno čekanje bolje budućnosti, dok u stvarnosti vrijeme neumitno curi... Koliko ste kao pisac i osoba pokušali izbjeći očekivanja od onog što je bilo i onog što će biti te pokušali jednostavno živjeti ono što je danas?

DEDUŠ: Eksperimentisala sam u pisanju s jednim i s drugim i oboje je jednako važno za književnost. Pisati se mora iz svih perspektiva, jer se i pisci i čitaoci mijenjaju. Dinamika promjene neupitan je faktor književnosti, bez nje književnost ne bi ni postojala.

GLAS: Smetaju li Vam odrednice “ženska”, “feministička” i slične klasifikacije koje se lijepe uz Vaše pisanje, iako se bez problema svaki muškarac, ako zanemarimo sekundarne polne odrednice, može prepoznati u Vašem pisanju kao što i jesu mnogi. Koliko je to konstantno i sve prisutnije klasifikovanje književnosti po ciljnim grupacijama generalno (u rasponu od polnih, društvenih do žanrovskih), postalo opterećenje za umjetnike danas?

DEDUŠ: Ne dijelim književnost na žensku ili mušku, feminističku ili šovinističku, itd. Za mene je književnost dobra ili loša, ali čak i iz loše književnosti mogu uzeti nešto što mi u tom trenutku odgovara. Iskreno, nisam primijetila da se feminizam lijepi uz moje pisanje, ali ne bih to ni voljela jer imam stanovito mišljenje o feminizmu 21. vijeka, a to je predmet za možda neku drugu raspravu. Drago mi je što je “lidija deduš” kao knjiga i kao koncept dobro prihvaćena, ali ne smatram da se nužno iko u njoj morao prepoznati. Važnije mi je da se prepozna emocija koju lidija deduš prenosi, isto kao i neki od obilježja čovjeka 21. vijeka: nesnađenost, izgubljenost, potraga za ljudskošću, za toplinom, za pronalaženjem sebe. Čini mi se ponekad da smo zaboravili kako smo nekad u lektiri morali prepoznati temu i ideju knjige koju smo čitali. Vratimo se tome, to je ono što je važno kad iščitavamo tekst. U svakom slučaju važnije od njegovog politizovanja.

OPTEREĆENjE

GLAS: Jedna stvar je sigurna, nakon hrvatskog i srpskog izdanja knjige, kada se ukuca Lidija Deduš u “Gugl” pretragu dobije se daleko više od 6.420 pojmova. Koliko je taj nagli porast promijenio Vaš život i koliko Vas generalno opterećuju/motivišu sada sasvim sigurno veća očekivanja od Vas kao umjetnika?

DEDUŠ: Nisam provjeravala koliko potraga za Lidijom Deduš danas ima rezultata, ali nisam primijetila neke značajnije životne promjene, osim većeg angažmana vezanog uz promociju knjige. Zamišljam kako bi bilo sjajno da vam mogu reći kako sam se obogatila, kako živim lagodnije, ali ništa se od toga nije dogodilo. Nisam prepoznata na ulici, niko me ne zaustavlja da se fotografišemo, život je isti kao i prije. Radim, živim kao podstanar, vozim polovan automobil. Sve dok je tako, očekujem da će i očekivanja ostati na istoj razini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.