Gorica Popović: Želim da napravim seriju o Nušiću

Aleksandra Rajković
Gorica Popović: Želim da napravim seriju o Nušiću

Želim da napravim dokumentarnu televizijsku seriju o Nušiću. Biće to kratka forma sa detaljima iz Nušićevog života, ali posmatrano iz nekog mog ugla. Živeo je izuzetno zanimljivo, kao da je proživeo tri života. Bio je i direktor pozorišta, konzul, učestvovao u ratu... Veoma intezivno se bavio fotografijom, o čemu sam saznala putem novinskih članaka.

Rekla je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" glumica Gorica Popović, dobitnik nagrade za životno djelo "Branislav Nušić", koju dodjeljuje festival "Nušićevi dani" u Smederevu.

- U "Ateljeu 212" je, na našu radost, nedavno postavljen novi upravnik Ivana Dimić. Paralelno se vadimo iz dugova i pripremamo nove projekte. Od proleća ćemo raditi nekoliko novih predstava - kazala je Gorica Popović, čije je matično pozorište "Atelje 212".

GLAS: Odrastali ste uz djela Branislava Nušića. Koja od njih ste najradije uzimali sa polica?

POPOVIĆ: Volela sam Nušiće pričice Ben Akiba. Objavljivao ih je pod tim pseudonimom, a osvrću se na ondašnje vreme, na različite društvene pojave. Zato sam i napravila monodramu "Gospođa Milihbrot", koju sam nazvala po jednoj Nušićevoj priči. Reč je o priči koja govori o ženi koja je pojela kvasac umesto putera i od tada su je počeli zvati gospođa Milihbrot. Priča je na granici fantastike, ali je vrlo duhovita i obuhvata aktuelne teme tog vremena. Radila sam je sa zadovoljstvom. Naravno, volim sve Nušićeve komade, "Ožalošćenu porodicu", "Narodnog poslanika", svaki za sebe ima vrednost. Ima nekih njegovih komada koji su nepravedno ređe izvođeni, pa bi bilo lepo malo kopati po manje poznatoj baštini.

GLAS: Teme Nušićevih priča su i danas vrlo aktuelne. Da li to znači da on i dalje živi među nama?

POPOVIĆ: Nušić je i te kako živ. Nismo ništa naučili na greškama koje smo pravili u njegovom vremenu. Još imamo sklonosti ka sitnim prevarama, megalomaniji i želimo da se što jednostavnije provlačimo kroz život. Neke stvari se definitivno nisu promenile u našem društvu od vremena kada je Nušić živeo.

GLAS: Pisali ste tekst inspirisan Nušićevim svijetom "Iju, poplava". Zašto ste se odlučili za taj projekat?

POPOVIĆ: Tekst je nastao na osnovu priče "Poplava", a ja sam malo izmenila naslov. Komad govori o humanitarnom ženskom društvu koje priprema svečanost. Junakinje priče se na kraju prepuste svojim zadovoljstvima i zaborave šta zapravo spremaju. Nušić nikoga nije mrzeo i nije bio oštar niti grub. Sve je posmatrao kroz humor, na mangupski način i komentarisao sa određenom blagošću. Voleo je sve junake svojih dramskih tekstova.

GLAS: Veliki dio svog stvaralaštva posvetili ste velikom srpskom komediografu. Šta sljedeće možemo da očekujemo?

POPOVIĆ: Želim da napravim dokumentarnu televizijsku seriju o Nušiću. Biće to kratka forma sa detaljima iz Nušićevog života, ali posmatrano iz nekog mog ugla. Živeo je izuzetno zanimljivo, kao da je proživeo tri života. Bio je i direktor pozorišta, konzul, učestvovao u ratu... Veoma intezivno se bavio fotografijom, o čemu sam saznala putem novinskih članaka.

GLAS: Možete da se pohvalite da imate tri "Carice Teodore", a više priznanja ste dobili za filmske, nego za pozorišne uloge. Da li Vam je ipak igranje u teatru draže od filmskih angažmana?

POPOVIĆ: Jednu "Caricu Teodoru" dobila sam za dva različita filma, "Pad Italije" i "Dorotej", a drugu za "U raljama života". Pozorište mi je više priraslo srcu jer pruža direktan kontakt sa publikom, koji je jako zavodljiv. Dobijam odmah povratnu reakciju od gledalaca, razmenu energije i osećaj kako publika diše. Na pozorišnim daskama glumac je neprestano u plemenitoj, viteškoj borbi, ali i u saglasju sa publikom, prenoseći joj emocije i poruke. Naravno, film volim na drugi način. Međutim, poslednjih godina ne dobijamo mnogo uloga na filmu, jer stanje u srpskoj kinematografiji nije sjajno. Filmovi se prave pomoću štapa i kanapa. Teatar je oaza i živa laboratorija, gde se glumci stalno preispituju i usavršavaju.

GLAS: "Zlatna arena" pripala Vam je 1979. za ulogu u filmu "Nacionalna klasa" Gorana Markovića. Kako Vas sjećanja vežu za taj period kinematografije?

POPOVIĆ: U Puli je bilo po 30 filmova iz svih republika bivše Jugoslavije. Sa radošću sam odlazila na blistavi veliki festival. Bilo je to zlatno doba za kinematografiju na prostoru koji danas nazivamo regionom. Pamtiću to vreme po putovanjima i druženju sa kolegama i divnom stvaralačkom periodu. Takođe, tu epohu su obeležili veliki reditelji poput Gorana Markovića, Srđana Karanovića... Drago mi je da su filmovi koji su tada snimljeni popularni i rado gledani i danas. Sigurna sam da je novi film Gorana Markovića "Falsifikator" odličan.

Sveska kritika za "Dom za vešanje"

GLAS: Dio ste ekipe pank opere "Dom za vešanje" Emira Kusturice, sa kojom ste gostovali i u Banjaluci. Šta ste najljepše ponijeli sa gostovanja?

POPOVIĆ: Postigli smo veliki uspeh sa operom u Parizu, kada smo igrali petnaest dana zaredom u operi "Bastilja". Imam celu svesku kritika koje smo dobili prilikom gostovanja pred pariskom publikom, kada su o nama pisali svetski mediji. Prošlog leta smo igrali u Španiji. "Dom za vešanje" je pun čudesnih prizora i ima energiju koja podiže ljude. U Banjaluci smo prvi put izvodili operu na otvorenom i to je bilo posebno iskustvo. Na leto ćemo gostovati u Rusiji, a u Švajcarskoj su već počeli da prodaju karte za 2014. Treba da idemo i u Šangaj.

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana