Glumica Narodnog pozorišta RS Gordana Milinović: Izlazak na scenu svetinja

Držeći u rukama crno-bijelu fotografiju i plakat u koji je vrijeme urezalo svoj trag, a ta žuta boja ipak mu je davala posebnu draž, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske Gordana Milinović, glasom obojenim sjetom i iskustvom, vratila se pedeset godina unazad, na dan kada je prvi put odigrala predstavu.

Prije nekoliko dana na najljepši način obilježila je veliki jubilej, pedeset godina umjetničkog rada, kada je na sceni "Petar Kočić" izveden komad "Kandilo u rozarijumu" u kojem Gordana glumi glavnu ulogu Grete Minh.

Emotivno, kako to obično biva, kolege glumci i uprava pozorišta potrudili su se da ovaj dan Milinovićeva pamti kao poseban.

- Priznajem, zamolila sam ih da na taj dan imam svoju predstavu, ne očekujući ništa da se dogodi, a onda su me kolege iznenadile i imali smo jedno lepo druženje i lep trenutak. Ipak je to pedeset godina, ja sad kažem nije to ništa, ali zaista jeste, to je pola veka bitisanja na sceni - priča Gordana.

Odlučila se, kako kaže, da taj dan bude hladna, ipak, izlazak na scenu, ovaj put, mirisao je na svečanost.

Glumica, koja je svojim talentom i glumačkom moći oživjela više od 130 likova, osvojila mnoge značajne nagrade, koja nas "tjera" da se u pozorišnoj sali smijemo i plačemo, ovim razgovorom za "Glas Srpske" samo je još jednom potvrdila zašto je publika voli.

- Kada sam imala 21 godinu i ušla u pozorište, napustila jedan divan grad Novi Sad, lep posao i otišla u potpunu neizvesnost, imala sam san o pozorištu. Sanjala sam da je to nešto najlepše, nezamenjivo, da je to -  to, ili ništa u životu i onda se desi da posle izvesnog vremena shvatite da je san jedno, a stvarnost drugo. Ispred mene je bio put na kojem se moralo mnogo učiti, od svakog reditelja, glumca, gledanja predstava. Nisu uvek bili laki susreti sa likom, piscem, sa zakonima scene koju ne znaš, jer nije sve u teatru tako divno, ma koliko nezamenjiv bio aplauz - ispričala je glumica.

Otvoreno priznaje da nije uvijek voljela ni sve reditelje, ni sve uloge, ni sve partnere, ali radila je ono što se od nje tražilo.

- Pristajala sam, jer smatram da je izlazak na scenu svetinja, nešto što ne bih oskrnavila namerno nikakvim čudom. Publika obavezuje, zbog nje igramo, ona nam daje nagradu, zbog nje smo na sceni. Zbog sopstvene duše smo na sceni onda kada uradimo nešto što je neobično, što niko možda neće ni prepoznati, ali ćete samo vi kao glumac prepoznati u sebi - otkriva Gordana.

Takve situacije naziva momentima plemenitosti, neobičnosti, velikog trenutka kada se, svjesno ili nesvjesno glumci otvaraju publici i ulaze u jedan svijet stanja, emocija koje nemaju svakodnevno, a tu je, s ponosom izgovara, pozorište nenadmašno.

U pedeset godina života sa pozorištem i u pozorištu uselilo se bezbroj momenata koji se u srce urežu zauvijek. Ipak, jedan joj je poslije 47 godina i više nego važan.

- Kada sam dobila ulogu Sonje u "Ujka Vanji" u Leskovcu, imala sam tri godine glumačkog iskustva. Kada se sretnete sa takvim likom, shvatate da je vaš život daleko slojevitiji nego što je bio dok se sa takvom ulogom niste sreli. Za tu ulogu sam dobila i plaketu Udruženja dramskih umetnika Srbije, a tada je to bilo veliko uzbuđenje, jer je sve bilo malo drugačije. Kada vas posle jedne predstave, oni veliki glumci, koji su nagrađivani, koji su pojmovi u glumačkom svetu, pozovu u svoje društvo, vi ste onda zaslužni, nešto ste uradili, a kada ste nešto uradili, znači da vredite - sjećanjima Gordana oživljava trenutke.

Nikada neće zaboraviti dan kada ju je čuvena kragujevačka glumica Milica Stojadinović srela na stepenicama, poslije predstave "Ujka Vanja", zaustavila i pohvalila.

- To pamtim 47 godina, zato što su to tada bile velike stvari, koje su nas podsticale i obavezivale. Nisam smela sledeći put da se pojavim pred njom, a da nisam na visini zadatka - objašnjava glumica, kojoj se uvijek od srca smijemo u komediji "Kokoška".

U tom koferu života u kojem je pedeset godina slagala znanje, iskustvo, promišljenost, umijeće življenja i igranja na sceni, najznačajnija stvar koju uvijek sa sobom nosi i od koje živi je borba da dopre do ljudi.

- Ako pozorište nije dotaklo vas u publici, bilo radošću, tugom, da ste pomislili da je možda moglo biti drugačije, onda nismo ništa uradili. Ta borba u pozorištu, ona se prenosi i u život. Uvek sam želela da doprem do ljudi, da čujem šta vi to kažete, a ako prepoznam vašu potrebu, odgovoriću na pravi način, biću prijatelj, pomoći ću vam. Slava i sjaj, toga nema mnogo, a već sledećeg trenutka, sve može da nestane. Evo neki dan sam proslavila jubilej, dan posle toga i pre toga nije bio drugačiji, a taj momenat odživiš na neki način. Sada se okrećem svojim unucima, Luki i Lani - kaže Gordana.

Kako se razgovor privodio kraju, tako se Gordana pričom vraćala na najvažnije mjesto u svom životu, jer poslije svega, tamo odakle smo i gdje pripadamo sve i počinje. 

- Moj prvi san je bio da budem učiteljica u mom Kovilju, selu u kojem sam rođena. U Kovilju tada biti učiteljica, bilo je jako lepo i važno. Učitelji su bili cenjeni i ja sam mislila da ću biti učiteljica. Kada bi se moglo ono što se ne može, volela bih da budem u mom Kovilju, učiteljica, to je negde ostalo u meni - završila je Gordana priču, ali samo za naš list, jer na sceni nam ona ima još mnogo toga reći.

Poruka mladim glumcima

- Neki dan sam pročitala divnu misao, da čoveka možeš znati po dve stvari, po strpljenju kada nema ništa, i ponašanju kada ima sve. To je tako duboka misao, a kroz pozorište često nemate ništa i treba da opstanete kao čovek, kao ličnost, kao kolega, kao umetnik. Ako vas ponese onaj trenutak u kojem napravite nešto i bez osnova počnete da se "ponašate", onda to nije dobro - ističe glumica.

Dobar partner

- Biti dobar partner nije mala stvar, morate da ispoštujete kolegu, da sklonite svoju sujetu i povučete se u trenutku u kojem vaš kolega ima mogućnost da dominira, pa će vam on vratiti loptu kada vama treba, ako smo čestiti partneri i ako stvarno radimo pozorište - kazala je Gordana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.