Glumac Bojan Kolopić u susret izvođenju predstave "Što te nema": Ne postoji ništa gore od zabranjene ljubavi
Pripala mi je velika čast i odgovornost da tumačim lik Alekse Šantića. Posle prvog čitanja i oduševljenja tekstom i ulogom koja mi je dodeljena, počeo sam da istražujem i pronalazim činjenice koje mi mogu pomoći da što verodostojnije odigram lik velikog pesnika.
Kazao je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" glumac Bojan Kolopić, koji tumači lik Alekse Šantića u predstavi "Što te nema" nastaloj u koprodukciji Narodnog pozorišta Republike Srpske, HNK Mostar i Narodnog pozorišta Mostar. Izvođenjem komada, 18. oktobra u 20 časova, biće otvorena 90. sezona u Narodnom pozorištu RS.
- Jedna od najzanimljivijih stvari bila mi je ta da je on bio neizmerno vezan za ovu sredinu i da jednostavno nije mogao bez Mostara, kojem se uvek vraćao gde god da je odlazio - dodao je Kolopić.
GLAS: Šta možete da nam kažete o radu na predstavi i pripremanju za ulogu? Radnja prati Šantićev život, život Mostara, ali i tragičnu ljubav Anke Tomlinović i Šantića. Kako je bilo oživjeti nešto takvo?
KOLOPIĆ: Akcenat u našoj priči je stavljen, kako kažete, na tragičnu ljubav Anke Tomlinović i Alekse. Kroz istoriju se pre i posle toga toliko puta događalo da roditelji brane deci da se viđaju sa nekim ko je druge vere. Ne znam ima li išta gore nego zabranjivati nekom da voli. To je toliko tragično i takvim činom zasigurno možete samo da upropastite nečiji život.
Šantić je, kao i mnogi drugi ljudi koji su nas zadužili, kraj svog života proveo u bedi i sirotinji. Postoji divan snimak u kom Crnjanski govori o njemu, gde kaže da mu je pred kraj života Aleksa izgledao kao osiromašen beg koji nije prodao očevu kuću, aludirajući na to da je uprkos teškom životu ostao dostojanstven, uspravan i otmen. Ponikao je u bogatoj trgovačkoj porodici i imao je sve uslove da, kako se to danas kaže, ima "lagodan život", ali on je istrajao u tome da, uprkos negodovanju njegovih najbližih, piše poeziju. To je jedan od najsvetlijih primera čoveka koji sledi svoj talenat i ono što mu je dato od Boga. Danas se uspešnim smatra najčešće onaj koji poseduje što više materijalnog, dok zaboravljamo one koji su nam u amanet ostavili kulturu i duhovnost. Nadam se da ću svojom igrom uspeti da doprinesem tome da se više ugledamo i razmišljamo o pravim ljudima i uzorima kao što je Aleksa Šantić.
GLAS: Kakva je bila saradnja sa glumcima, kolegama iz ostalih pozorišnih kuća?
KOLOPIĆ: Dragoceno je iskustvo za svakog glumca kada promeni sredinu i učestvuje u radu sa ljudima iz drugih pozorišta. Imao sam tu sreću da se skupi sjajna ekipa sa rediteljem Erolom Kadićem na čelu. Energija među glumcima je predivna. Velika je stvar kada u radu stekneš nova prijateljstva, provedeš skoro dva meseca u drugom gradu i budeš ugošćen ovako kao ja u Mostaru, kod gospodina Jasmina Krpe, kolege glumca koji takođe igra u predstavi. Ajlu Hamzić i Ivana Skoku znam već dugi niz godina i neizmerno mi je drago što ponovo sarađujemo, zajedno sa Šerifom Aljićem, Vedranom Vilogorcem, Jasminom Krpom, Ljiljanom Čekić i Elmedinom Balalićem Titijem, koji svira harmoniku i uživo izvodi muziku na sceni. Scenografiju potpisuje Dragana Purković-Macan, a kostimografiju Ivana Ristić.
Tu su i naši najmlađi drugari, Aleksa Krulj, Dino Spahić, Aljoša Gold i Igor Vuhovac, koji u alternaciji igraju Aleksu i Peru kada su bili deca. Najiskrenije se nadam da će ovaj zajednički rad tri pozorišta biti samo početak jedne dugoročne saradnje, koja će podstaći i druge pozorišne kuće da se još više udružuju i rade zajedno. To je velika stvar za svaki teatar, za svakog učesnika i za našu publiku.
GLAS: Ranije ove godine radili ste na komadu "Ponovilo se ono što nikad nije bilo". Bio je to samo jedan mali povratak poeziji. Da li je u planu još takvih projekata? Imate li želju da igrate još nekog pjesnika nekad u budućnosti?
KOLOPIĆ: Kako mi se u kratkom vremenskom periodu desilo da u svojoj matičnoj kući u dve različite predstave igram katoličkog sveštenika ("Usamljeni zapad" i "Kako zasmijati Boga"), možda se desi i to da nakon ovoga dobijem da igram još nekog pesnika, ne bih se bunio (smijeh).
"Ponovilo se ono što nikad nije bilo", monopoeziju sa gostima, kako sam od milja nazvao tu predstavu, izveo sam do sada samo na "Banjalučkoj ljetnoj sceni". Imam u planu da je sa još nekim prijateljima glumcima adaptiram za pozorišnu scenu i obogatim muzičkim deonicama. To još ni ti moji prijatelji na znaju, planiram da ih obavestim kada se vratim u Banjaluku. Tako da znate, ako je uskoro ne odigram ponovo, oni su krivi (smijeh).
GLAS: Smatrate li da nam u ovom vremenu svima nedostaje više poezije, više posvećenosti nekim lijepim djelima, ljudima, pa samim tim i predstavama, i uopšte umjetnosti?
KOLOPIĆ: Svakako da nedostaje. Bilo bi dobro da ima više tih lepih stvari koje pominjete, ali postaje već pomalo izlizano to neko kao kritikovanje današnjice. Nekoliko puta mi se desilo da sam u dnevnim novinama čitao kako neko kritikuje npr. rijaliti programe na jednoj jedinoj stranici koja je namenjena kulturi, a pored toga ima četiri stranice upravo o tim istim rijaliti programima. Kultura se uporno smanjuje, a ovo se uporno proširuje. To je i apsurdno i smešno i tužno u isto vreme. Daleko od toga da ne treba kritikovati, ali treba delati, delati i delati.
GLAS: Jesmo li u ovom haosu svakodnevice malo zaboravili na sve lijepo, poput poezije i kako da inspirišemo druge da joj se vrate?
KOLOPIĆ: Pre nekoliko godina sam sa prijateljima govorio poeziju u Gospodskoj ulici i to je bilo jedno sjajno iskustvo, gde se videlo da ljudi vole i žele da čuju poeziju. Nekoliko puta smo to uradili, a sad već dugo vremena nismo. Zašto nismo? Zato što smo se ulenjili kada je ta stvar u pitanju. Treba sebe kritikovati i okružiti se ljudima koji će ti s vremena na vreme reći, ili ti njima: "Hajdemo sad, odmah! Ja hoću ako ćeš ti sa mnom!"
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.