Aleksandra Spasojević: Pozorište od mene traži i glumca i režisera

Izbor komada je bio moj i uprava “Jazavca” se saglasila s tim i na taj način se ostvarila moja dugogodišnja želja. Moram da priznam da je sam početak ulaska u proces za mene predstavljao neku vrstu dodatne motivacije, jer sam okupila sjajnu ekipu. To su ljudi koji su već sa mnom sarađivali u nekim prethodnim projektima, jedna jako uigrana ekipa koja unaprijed zna šta ja mislim kao reditelj.

Rekla je ovo za “Glas Srpske”  Aleksandra Spasojević, prvakinja DPRS i banjalučka režiserka, objašnjavajući zašto je izabrala komad “Ljepotica i zvijer”  za svoj novi rediteljski projekat u saradnji sa GP “Jazavac”. Talentovana umjetnica kaže da je kultna priča Šarla Peroa, koju je dramatizovao Aleksandar Vasiljević, uz pomoć dobro uhodane autorske ekipe brzo oživjela na sceni.

- Sama činjenica da se svi međusobno dugo poznajemo pomagala je da svaki sljedeći projekat u kojem smo učestvovali lako realizujemo i dođemo do cilja. U ovom slučaju s pripremama smo počeli dosta ranije. Što se tiče prve zvanične probe, to je bilo 4. novembra, kada smo održali prvu čitaću probu, gdje sam zajedno sa Vasiljevićem iznijela neko svoje prvo viđenje predstave. Pored toga smo glumcima predstavili plan po kojem ćemo ići i mislim da smo svi spremni za tu pustolovinu koja se zove stvaranje predstave, što je u stvari najljepše u ovom poslu. Zaista se najviše radujem tom procesu - stvaranju predstave. Recimo, premijera je jedan rezultat, gdje predstavu preuzimaju glumci i vi tu kao reditelj nemate šta da tražite, osim da se oprostite s njom, što je jednim dijelom malo i tužno, ali moram da tako kažem. Tako je svaki put kad god režiram, ali kada glumim, onda je obratno, jer znam da tek slijedi pravi život predstave nakon premijere, iz igranja u novo igranje, gdje se kao glumica uvijek osjećam bolje, sigurnije, samim tim predstava dobija neku novu dimenziju i ona prosto živi - rekla je Spasojevićeva.

GLAS: Ovaj poznati tekst Šarla Peroa doživio je  mnogobrojne adaptacije kako na filmu, tako i u pozorištu. Poznato nam je da su dramatizacije neka vrsta pozorišnih injekcija koje umnogome olakšavaju rad kako reditelju, tako i glumcima, ali ih mogu i otežati svojom prepoznatljivošću. 

SPASOJEVIĆ: Iskrena da budem, tačno sam znala šta želim sa ovim komadom. Da, jeste to poznata bajka koja je doživjela mnogo adaptacija, ali naš način na koji mi želimo da iznesemo našu ideju prosto je drugačiji od ostalih, u šta ćete imati priliku da se uvjerite ukoliko pogledate predstavu. Zadatak reditelja jeste da ima kristalno jasno ideju, koju će prenijeti dramaturgu da bi on mogao napisati adekvatan scenario za predstavu. Srećom, imala sam priliku da više puta sarađujem sa Aleksandrom, što mi je dosta pomoglo za ovaj naš zajednički bajkoviti poduhvat. Prije svega, on je jedan od onih dramaturga koji umiju i znaju da pročitaju neke stvari između redova, da prepoznaju šta reditelj želi da kaže i osjeća, to je i te kako olakšavajuća stvar i dobitna kombinacija kad je u pitanju ovaj projekat. Naravno, nismo mi dobili tekst iz prve ruke, bilo je tu dosta prepravki i vraćanja teksta, što je sasvim normalno kad se bavite ovim poslom, ali smo na kraju ipak došli do onoga što želimo i zadovoljni smo zbog toga. Što se mene tiče, zaista nije bilo teško. 

GLAS: Okupili ste zanimljivu ekipu oko ove predstave, sa akcentom na novim snagama. Koliko ovaj spoj mladosti i iskustva olakšava samu pripremu komada i da li je scena “Jazavca” pravo mjesto za kaljenje glumačke budućnosti?

SPASOJEVIĆ: Vjerujte mi, Gradsko pozorište “Jazavac” je jedno dobronamjerno pozorište, koje zove i prima mlade glumce pružajući veliku šansu za njihove karijere. Za mladog glumca “Jazavac” je baš lijep početak kako bi osjetio toplinu, koju ovo pozorište dugo godina nosi u sebi, što nije tajna. Kada je riječ o komadu, u njemu su mladi glumci nosioci predstave i oni igraju glavne uloge, ljepoticu i zvijer. Zaista je lijepo vidjeti kada imate mladih glumaca, ali i glumaca srednjih godina kao i starijih na jednom mjestu, na sceni. Nekako, mješavina iskustva i dobrih energija i te kako znači u pozorištu, pri tome ako to komad zahtijeva, mora da je to pun pogodak. Inače, pozorište “Jazavac” posjeduje ogromnu pozitivnu energiju, tako da nije slučajno što sam kod njih tako mnogo predstava igrala i režirala.

GLAS: Vi pripadate onoj svestranoj grupi glumaca koji pored glumačkog dara raspolažu sa još nekoliko drugih, a u Vašem slučaju to je talenat za režiju. Koliko je teško pomiriti dva poziva u jednoj osobi i, generalno, otkud zanimanje za režiju?

SPASOJEVIĆ: Taj put mene kao reditelja počeo je nekako dosta neambiciozno. Generalno, nisam mnogo ambiciozna osoba, u suštini, samo volim mnogo da radim. Moja prva režija je bila zapravo u školi glume koju vodim sa velikim uspjehom već 15 godina. Od tada je to sve krenulo, da tako kažem. Istina, nisam nikad imala neku naročitu želju da režiram,  međutim, u radu sa djecom sam na neki način bila primorana. Radeći sa njima iz dana u dan, kada sam mnogo dublje u sve to ušla shvativši čari i magiju režije, vjerujte mi da sam u jednom trenutku pomislila: “Pa možda ovo mene više privlači nego gluma”. Mislim da svaki glumac, kad razmišlja na sceni, ne može samo da razmišlja kao glumac, već mora da ima ipak malo tog režijskog u sebi i da sagleda kako bi to sve izgledalo. 

Usput da kažem, u školi glume sam režirala više od 30 uspješnih predstava, neke su čak išle na neke amaterske i dječije festivale, što mi predstavlja ogromno zadovoljstvo. Nakon toga moj režijski rad se na neki način vrlo brzo pročuo i prepoznao po pozorišnim krugovima, zatim su odmah uslijedili mnogi pozivi i moja prva profesionalna angažovanja kao reditelja. Sjećam se, to je bilo prvi put u “Jazavcu” prije skoro 11 godina, kada sam režirala predstavu “Put po svijetu po trotinetu” koja se i dan-danas sa velikim uspjehom igra i na taj način je počela moja dugogodišnja saradnja sa ljudima iz pozorišta “Jazavac”. U tom pozorištu sam mnogo predstava režirala, zaista ne mogu da kažem tačan broj jer ne vodim evidencije tog tipa. Ako mi vjerujete,  ne znam ni tačan broj mojih premijera kao glumice, jednostavno se ne bavim time i posmatram to na malo drugačiji način. 

GLAS: Pomenuli ste da vodite i školu glume. Vrijeme nikad nije bilo izazovnije za pedagoški rad, ali se može reći da nikad nije bio i potrebniji ako objektivno gledamo izloženost današnje djece uticajima neukusa i promašenog obrazovanja? 

SPASOJEVIĆ: Nisam nikad pomislila da ću biti pedagog i da ću se u tolikoj mjeri baviti tim poslom. Moram da spomenem da sam još na akademiji imala priliku da se bavim pedagoškim radom tako što sam bila zaposlena kao asistent kod svog profesora Nenada Bojića kod kojeg sam završila glumu. U tom periodu, pošto sam radila dva posla paralelno, u pozorištu i na akademiji, iskreno, imala sam momente nedoumica, te sam na kraju ipak napustila mjesto asistenta da bih se maksimalno mogla posvetiti pozorištu. Uzgred, ipak nakon dužeg vremenskog perioda otvara se škola glume u DPRS i od tada počinje moj ozbiljniji rad sa djecom, za mene je to bio stvarno neki drugi svijet. Zanimljivo je, kad sam počela da radim s klincima, kao da sam prošla iznova sve te godine akademije. Vjerujte mi, nekako iz godine u godinu, najviše sam se razvijala sa njima. 

GLAS: Djeca imaju specifičan pogled na svijet, blizak pozorišnom?

SPASOJEVIĆ: Imala sam priliku da radim sa mnogim svjetskim i poznatim rediteljima,  međutim, rad sa djecom je neprocjenjiv, to je dobrim dijelom najviše uticalo na ovo što sam danas. Druga stvar, s djecom je teško raditi, to govorim iz razloga odgovornosti koju osjećam prema njima, a ne zato što su ona stvarno teška! Naša djeca su laka, dobra i iskrena. Meni je posebno divno kad vidim generacije koje su nekada bile u mojoj školi, a danas su već stasale u dobre ljude koji su vrhunski u svojim poslovima kojima se bave, mi smo zaista postali kao jedna porodica. 

Po meni, škola glume nosi vaspitno-obrazovni karakter koji je potreban današnjem društvu u kojem živimo. Takođe me raduje kad se sretnemo pa mi kažu: “Šta ste Vi nas sve naučili pored glume!” To je zaista tako.  To je zato što uz svaku analizu teksta ili neke vježbe koju smo radili, uvijek sam pokušavala da napravim neko poređenje sa životom te da im na taj način dam neki primjer koji bi im bio od pomoći.  

RAD

GLAS: Znamo da je posao reditelja i glumca na neki način dosta povezan i, da kažemo, u mnogo čemu sličan. Kako izgleda radno vrijeme ili, bolje reći, umjetnički svijet glumice i rediteljke Aleksandre Spasojević? 

SPASOJEVIĆ: Divno i krasno. Svoje radno vrijeme mogu da podijelim onako kako ja hoću. Sad mi pada na pamet kancelarijski posao, gdje sebe ne mogu da zamislim, uopšte. Mislim da je ovo jedan blagoslov kad je u pitanju naš posao iako se nekad zna desiti da mjesecima nemamo slobodan dan. Sve u svemu, kad čovjek voli svoj posao, mislim da ništa nije teško ako ga stvarno radi iz ljubavi, bez nekakvih predrasuda, uprkos težini života koji nas okružuje. U posljednje vrijeme volim otići kraj rijeke da čitam. Pripadam onim ljudima koji vole zvukove prirode da bi tu uvijek nešto novo otkrili, jednostavno, ajde da kažem, volim živu tišinu. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.