Va­sil Hadžima­nov, beo­grad­ski džez mu­zi­čar: Im­pro­vi­za­ci­ja li­je­či du­šu

Dejan Tamindžija
Va­sil Hadžima­nov, beo­grad­ski džez mu­zi­čar: Im­pro­vi­za­ci­ja li­je­či du­šu

Džez mu­zi­čar Va­sil Hadžima­nov iz Beo­gra­da mu­zi­kom se ba­vi od ma­lih no­gu. Njego­vo kla­si­čno mu­zi­čko obra­zo­vanje je za­po­če­lo ka­da je imao pet go­di­na. Po­ha­đao je je­dnu od naj­sta­ri­jih srednjih mu­zi­čkih ško­la u ju­go­is­to­čnoj Evro­pi, "Ste­van Mo­kranjac" u Beo­gra­du. Stu­di­rao je kla­vir i aran­žman na je­dnom od naj­pres­ti­žni­jih mu­zi­čkih uni­ver­zi­te­ta Ber­kli u Bos­to­nu, što mu je i te ka­ko po­mo­glo. Ta­da je stvo­rio i pri­ja­teljstva sa ne­kim od naj­boljih džez mu­zi­ča­ra da­našnjice.

 

 

Za naš list Hadžima­nov je pri­čao o džez mu­zi­ci, ono­me što ona jes­te i što je da­nas pos­ta­la, kao i  o ne­kim li­čnim is­kus­tvi­ma ko­ja mu kao mu­zi­ča­ru omo­gu­ću­ju da us­pje­šno egzis­ti­ra na ko­mer­ci­jal­nom mu­zi­čkom trži­štu.

* GLAS: La­ni ste iz­da­li al­bum. Ka­kvi su dalji pla­no­vi, odno­sno mo­že li pu­bli­ka u sko­ri­joj bu­du­ćnos­ti oče­ki­va­ti ne­ke no­ve ra­do­ve?

HADžIMA­NOV: Mo­že. Već po­čet­kom sle­de­će go­di­ne pla­ni­ram da sni­mi­mo no­vi al­bum. Ima­li smo za­is­ta ve­li­ku pa­uzu izme­đu dru­gog i tre­ćeg al­bu­ma, ta­ko da sad že­lim da to na­do­kna­di­mo. Pos­ta­va ko­ja svi­ra u "Va­sil Hadžima­nov ben­du" Vla­da Sa­mardžić, Bo­jan Iv­ko­vić, Srđan Dun­kić - Džoni i ja, ra­di­mo već pu­nih se­dam go­di­na i sa­mim tim di­še­mo kao je­dan. Pro­šli al­bum smo sni­mi­li za se­dam da­na, ta­ko da sa­mo sni­manje naj­kra­će tra­je. Sad sam u fa­zi za­vrša­vanja kom­po­zi­ci­ja i on­da "šljaka­mo". 

* GLAS: Da li, po Va­šem mišljenju, džez pu­bli­ka uop­šte pos­to­ji na Bal­ka­nu, osim u mo­žda ne­ko­li­ko ve­ćih gra­do­va?

HADžIMA­NOV: Pos­to­ji, sa­mo što je ne bih na­zvao džez pu­bli­kom, ne­go je­dnos­ta­vno eki­pom ko­ja je za­in­te­re­so­va­na i do­voljno hra­bra da ču­je ne­što dru­ga­či­je i kva­li­te­tni­je od uobi­ča­je­nih kič "bljuvo­ti­na" ko­je nas okru­žu­ju.
* GLAS: Ve­ći­na po­zna­va­la­ca mu­zi­ke ka­že da džez pru­ža izvo­đa­ču naj­vi­še slo­bo­de u izra­ža­ju. Da li je to is­ti­na?

HADžIMA­NOV: Is­ti­na je. Ta slo­bo­da na­ra­vno ni­je ne­ar­ti­ku­li­sa­na i ba­ha­ta. Ako pod slo­bo­dom po­dra­zu­me­va­mo im­pro­vi­za­ci­ju  on­da je u džezu za­is­ta naj­vi­še ima. E sad, ka­ko ćeš sa tom sil­nom slo­bo­dom iza­ći na kraj? To je naj­te­že pi­tanje. Jer, ne­kad kad upra­vo imaš naj­manje ogra­ni­čenja i pra­vi­la, on­da je naj­te­že.

* GLAS: Ko­li­ko sa­zri­je­vanje je­dnog mu­zi­ča­ra kao čo­vje­ka, uti­če na njego­vo mu­zi­čko sa­zri­je­vanje?

HADžIMA­NOV: Sve što te okru­žu­je i što pro­življavaš uti­če na tvo­je stva­ra­laš­tvo. Da li sve­sno ili ne­sve­sno, ne­bi­tno je. Ta­ko, na­ra­vno, i go­di­ne is­kus­tva, što ži­vo­tnog, što mu­zi­čkog.

* GLAS: Ko­li­ko je  je­dnos­ta­vnost u svi­ranju klju­čna za kre­iranje kom­po­zi­ci­je?

HADžIMA­NOV: Na kra­ju se sve sve­de na me­lo­di­ju. Uko­li­ko je me­lo­di­ja ta ko­ja je ja­ka, on­da sve ide la­ko i je­dnos­ta­vno. Obi­čno vi­dim da imam pro­ble­ma sa re­ali­za­ci­jom on­da kad mi je sa­ma me­lo­di­ja kon­fu­zna ili ble­dunjava. Po­ne­kad za­is­ta ispa­dne da je naj­je­dnos­ta­vni­je za­pra­vo naj­le­pše, ali po­ne­kad je naj­je­dnos­ta­vni­je i naj­do­sa­dni­je. Ne­ma pra­vi­la.

* GLAS:  Da li je im­pro­vi­za­ci­ja du­ša umje­tnos­ti?

HADžIMA­NOV: Ne znam da li je du­ša umje­tnos­ti,  ali le­či du­šu ume­tni­ka. Svi mu­zi­čki ve­li­ka­ni su, za­pra­vo, iz im­pro­vi­za­ci­je stva­ra­li svo­ju mu­zi­ku. Je­di­na ra­zli­ka je u to­me da u džez mu­zi­ci to ra­di­te uži­vo, na li­cu mes­ta.

* GLAS: Je­dno vri­je­me ste ži­vje­li u Sje­dinjenim Ame­ri­čkim Drža­va­ma. Ko­li­ko je to is­kus­tvo po­mo­glo da pos­ta­ne­te ono što da­nas jes­te?

HADžIMA­NOV: Kao što sam već re­kao na te­mu ži­vo­tnog i pro­fe­si­onal­nog is­kus­tva i mo­ji da­ni u Ame­ri­ci spa­da­ju u taj fol­der.

Ono što je od ne­pro­cenjive vre­dnos­ti je moj kon­takt sa mno­go­broj­nim vrsnim mu­zi­ča­ri­ma i in­te­ra­kci­ja sa njima. To je ono što na ovim pros­to­ri­ma mla­dim, ta­len­to­va­nim ljudi­ma ne­dos­ta­je.

* GLAS: Šta mi­sli­te o "Jaz­zlo­ok" fes­ti­va­lu ko­ji će se održa­ti u Banjoj Lu­ci?

HADžIMA­NOV: Sa je­dne stra­ne mi je žao što se ne­ko, po­put mog ku­ma Ne­boj­še Pu­da­ra, ra­ni­je ni­je do­hva­tio ovog po­sla, a sa dru­ge, mo­žda je i vre­de­lo če­ka­ti da taj ne­ko upra­vo bu­de Ne­boj­ša. Ja­ko mi je dra­go što Banja Lu­ka ko­na­čno ima svoj džez fes­ti­val i što mi, kao sta­ri dru­ga­ri va­šeg gra­da, ima­mo tu čast da svi­ra­mo na prvom od, si­gu­ran sam, mno­go­broj­nih ko­ji sle­de.

* GLAS: Za­što je džez da­nas pri­po­jen ne­če­mu što se zo­ve "so­fis­ti­ci­ra­na kul­tu­ra". Da li je to do­bro ili lo­še?

HADžIMA­NOV: Sva­ko­dne­vno se svoj­ski tru­di­mo ga de­so­fis­ti­ci­ra­mo. Naš na­rod je, mo­žda upra­vo zbog to­ga, u stra­hu da ode na džez kon­cert, mi­sle­ći da je to ne­što što je iznad njiho­vih in­te­le­ktu­al­nih spo­so­bnos­ti, a u su­šti­ni ra­di o du­ši i in­te­ra­kci­ji mu­zi­ča­ra i pu­bli­ke. To je ne­što što je oba­ve­zno na na­šim kon­cer­ti­ma. Ni­ko ne­će os­ta­ti ra­vno­du­šan, po­go­to­vo oni ko­ji spa­da­ju u ne­so­fis­ti­ci­ra­ne.

Nas­tup

"Va­sil Hadžima­nov bend" će nas­tu­pi­ti na ovo­go­dišnjem "Jazzlook" fes­ti­va­lu ko­ji će se održa­ti u banjolu­čkom Do­mu omla­di­ne od 27. okto­bra do 1. no­vem­bra. Oni će nas­tu­pi­ti 30. okto­bra, odno­sno čet­vrtog fes­ti­val­skog da­na.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana