U2: jači za 360 stepeni

Poznati po upečatljivim nastupima, izuzetno privrženoj publici, grandioznim scenografijama, ali i humanitarno-političkom aktivizmu, U2 sve ove elemente isporučuju i na aktuelnoj turneji. Koncertima u Zagrebu, 9. i 10. avgusta, U2 pristupaju kao centralnom događaju u regionu. Tim povodom dali su intervju za Televiziju B92 i to u kompletnom sastavu.

* Kakvi su vaši dosadašnji utisci o ovoj turneji. Da li vam je i dalje uopšte zabavno da idete na turneje?

BONO: Zabavno je kada sve funkcioniše, nije kad ne funkcioniše. Ako mi je glas u formi, ako je tehnika ispravna, ako je publika uz nas i mi uz nju, kada možemo da se na neki način izgubimo u pjesmama – nema ljepšeg osjećanja na svijetu. Ali ako nije tako, onda postaneš nesiguran, ne pjevaš dobro, ne komuniciraš sa publikom i to je totalni pakao. Dođe ti da poželiš da ideš kući kod mame, ako je imaš.

* Postoji li veza između ove bine, koncepta 360 stepeni i naslova vašeg albuma "No Line on the Horizon"?

EDž: Ne prevelika, ali prizor "bez linije horizonta" je slika beskonačnosti, prostora bez granica. Ono što mi, kao grupa, pokušavamo od samog početka je da srušimo granice između nas i publike, jer smo i sami došli odatle – bili smo fanovi prije nego što smo postali bend. Ovakva scenografija nam omogućava da i fizički budemo okruženi gledaocima, da ukinemo sve granice između publike i pozornice. Na tom simboličkom nivou veza postoji, ali praktično, kako je to Bono opisao, željeli smo da publika bude svuda oko nas. Nije nam se sviđala uobičajena situacija kada smo nagurani na jednom kraju stadiona, to je staromodna postavka, kao pozorište. Mi, zapravo, volimo to što su naši obožavaoci dio, i to važan dio koncerta. Na početku turneje, u Barseloni, bili smo zatečeni uticajem koji je publika imala na nas. Svirali smo prethodno veče pred praznim stadionom, ali nije bilo ni upola tako dobro. Pred publikom koja daje sve od sebe, tek tada sve postaje posebno. Mi smo samo dio predstave na koncertu U2.

* U2 dolaze na koncert u regionu Zapadnog Balkana prvi put poslije koncerta u Sarajevu 1997. godine. Taj koncert ima posebno mjesto u karijeri grupe, ali i sjećanju njenih članova.

LARI: Svakako da je to bio poseban trenutak, iz očiglednih razloga. Sjećam se da je koncert direktno prenošen na radiju i da je Bonu pukao glas, pa je uglavnom publika pjevala umjesto njega. To je ono o čemu je Edž pričao, da je na ovoj i svakoj drugoj turneji bend važan, ali ne glavni dio koncerta. Publika je ono što nas nosi, a tako je bilo i u Sarajevu.

BONO: Sjećam se da smo raspravljali da li, ako budemo svirali tamo, treba da nosimo kompletan šou – rečeno nam je da bi to bilo komplikovano, da lokalna ekipa nema iskustva, da bi bilo užasno skupo, zašto ne odemo samo sa pola scenografije. Naš argument je bio da ljudi zaslužuju da vide najbolju predstavu – džinovsku disko-kuglu u obliku limuna, veliki ekran i ostalo. Ispostavilo se, kao prvo, da je to bila najbrže podignuta bina na turneji, znači da je lokalna ekipa bila najbolja koju smo imali. A kao drugo, što nisam očekivao, niko živi poslije koncerta nije ni pomenuo veliku binu, svemirski limun, kao da ih niko nije ni primijetio. Ono što se događalo na emotivnom, na muzičkom nivou, zasjenilo je sve. Čak i ta ogromna produkcija nije bila bitna. Bilo je – "Da, limun, nema veze, to viđamo svaki dan...". Ali, rok grupa koja ima takvu vezu sa publikom – to je bilo bitno. Nisam to očekivao, ne znam za ostale...

EDž: A poslije koncerta, ljudima je taj događaj bio kao neki orijentir u vremenu – da li je nešto bilo prije ili poslije U2. Takve male priče nam puno znače, to što smo njihov dio.

BONO: Zanimljivo je da se uvijek na mjestima gdje se događaju najgore stvari i problemi, pojavljuju velike pjesme, knjige... Isto kao što je bilo i u Irskoj, kultura postaje važna. Sarajevski filmski festival sada ima međunarodnu reputaciju.

Kada ste se suočeni sa fizičkim svijetom, kao sa zidom, tada svijet mašte postaje važan. U Irskoj postoje četiri oblasti, regije, i mi smo imali naše razlike i teškoće u pronalaženju jedinstva kao nacije. Ali, jedan važan mislilac, filozof Ričard Karni došao je na ideju o petoj regiji. On je došao na ideju o tome da Irsku ne čine četiri regije, već pet – peta regija je naša mašta. Kada tamo odemo i boravimo u zemlji naše imaginacije, sve fizičke prepreke nestaju. Još jedna stvar koja je važna za vaš region ima veze sa Irskom. Zbog naših problema između sjevera i juga zemlje, savjetovano nam je da što su sjever i jug zemlje bliži Evropi, to će biti bliži i međusobno. To se sada pokazuje kao tačno.

Zanimljivo je i to kuda cijela Evropa ide, ali problem je u tome što je u ovom trenutku to jedan hladan koncept; intelektualna ideja, misao koja tek treba da postane osjećanje. A to bih volio da vidim i u tome će Zapadni Balkan imati važnu ulogu, kako se bude približavao Evropi – koje je vaše mjesto u Evropi, kakva su vaša osjećanja prema njoj. Evropa nije gotov posao, ona nije dovršena. Čak bi se moglo reći da tek treba da bude osmišljena kao emotivni i kulturni koncept.

* U svakoj priči o U2 neizbježna tema je njihov društveno-politički angažman. Bonove akcije i istupi često su izazivali mnoge kontroverze, a njegove slike u društvu najmoćnijih svjetskih političara bile su predmet različitih komentara. S obzirom na to da nisi profesionalni političar, da li si svjestan opasnosti da budeš iskorišćen, čak i ako su tvoje namjere iskrene?

BONO: Da li me političari zloupotrebljavaju? Da, naravno. To se događalo, ali to ima svoju cijenu i ona je za njih visoka. Mi nismo naivni i ne ulazimo u takve stvari, a da ne znamo kolika je vrijednost, na primjer, jedne fotografije sa nama. Ali mi imamo stvarne rezultate – najsiromašnijim zemljama je otpisano 70 milijardi dolara duga zbog toga što se veliki broj nas organizovao, tri miliona Afrikanaca dobilo je lijekove protiv side zato što smo se organizovali. Da li ostalima iz benda biva neprijatno kada me vide kako se grlim sa nekim koga ne vole ili ne poštuju? Sigurno, ali oni su na to spremni, ako daje rezultate. Da rezultata nema, vjerovatno bi rekli: "Koriste te, a ne dobijaš ništa zauzvrat što spavaš sa političarima".

* Da li je baš to što Bono radi direktno sa političarima razlog zbog koga ga mnogi kritikuju?

EDž: Kada se površno pogleda, moguće je da se pogrešno zaključi da on služi političarima kao neko ko im omogućava da pridobiju mlađe glasače. Ali, ako se pogleda suština, stvari su mnogo ozbiljnije i postoje opipljivi rezultati. U tom smislu, veoma je efikasan. Postoje donatori Bonovih kampanja, neću ih imenovati, koji su rekli da im je to, što se stvarnog efekta tiče, najbolje potrošen novac.

Ljudsko srce

* Šta je najveći problem u današnjem svijetu – zagađenje, klimatske promjene, siromaštvo Trećeg svijeta ili stanje svijesti bogatih ljudi na Zapadu?

BONO: Ljudsko srce! To je pravi problem. Jedan od razloga zašto ne pišemo pjesme o otpisivanju dugova ili klimatskoj krizi je taj što svi problemi koje stvaraju sukobi i pohlepa potiču iz ljudskog duha i srca. Ako uspijemo da dovedemo u ravnotežu naš duh i nađemo iskrenost u srcu, imaćemo mnogo veće izglede da razumijemo svijet oko sebe. Zato su pjesme i umjetnost tako važne. U njima se ogledamo i pomoću njih se dovodimo u red.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.