Svirka u Čorba kafeu Ipetu Ivandiću u čast

Inicijatori su bili njegova sestra Gordana Ivandić i producent Dragoslav Gane Pecikoza, a sjećanje na velikog bubnjara iz "Bijelog dugmeta" snimala je i filmska ekipa iz Austrije i Hrvatske, koja radi film o Ivandiću.

Uz muziku "Bijelog dugmeta", oko Ipetovih slika postavljenih na bubnjeve okupili su se njegovi prijatelji Kornelije Kovač, Nele Karajlić, Dragoljub Đuričić, Kemal Monteno, Perica Stojanović, Oliver Mandić, grupa "Riblja čorba" i drugi. Od članova "Bijelog dugmeta" došao je samo Milić Vukašinović.   

Ivandić je rođen 10. decembra 1955. godine u Varešu, odakle se još kao sasvim mali preselio u Sarajevo. Sredinom 1970. godine, u okviru Pionirskog centra "Boško Buha" u Sarajevu, djelovala je muzička sekcija. Ipe i njegovi prijatelji skupili su hrabrost i za šest hiljada dinara godišnje iznajmili orgulje, bas-gitaru, bubnjeve i sve uslove za nesmetan rad. Sastav je nazvan "Crossroads", a Ipetu su, po sistemu pismo-glava, pripali bubnjevi. Sljedeće godine dobio je prvu "Tronju". Tvrdio je da je na njoj najviše naučio.

Naravno, muzika i škola nisu pokazivale želju za saradnjom, pa je Ipe ponavljao drugi razred gimnazije i prešao na vanredno školovanje. U ljeto 1972. godine sastav "Mobi Dik" pozvao ga je na tromjesečnu gažu u Trpanj. Kada se vratio u Sarajevo, sa iznenađenjem je zaključio da je postao jedan od najtraženijih bubnjara u gradu.

Opredijelio se za grupu "Rock", sastavljenu od poznatih i muzički obrazovanih sarajevskih umjetnika, čije je ideje kasnije objedinio vođa "Teške industrije" Gabor Lenđel. Kako je u ljeto 1973. ostao bez morske gaže, Ipe je sticajem srećnih okolnosti ostao u Sarajevu i tako stvorio uslove za susret od nesumnjivog značaja za kasniji razvoj rok muzike.

Dvojica Gorana susreli su se negdje u Sarajevu, i Bregović je rekao Ivandiću da mu se dopada njegova svirka u "Rockuu". Bila je to samo uvertira za zvanični poziv, koji je uslijedio negdje krajem avgusta. Ipe se sjećao da mu u početku nekako nije išlo. Bio je, naime, sentimentalno vezan za svoju prvu ozbiljniju grupu. Promijenio je mišljenje kad je "Jutro" preuzelo igranku u "Skenderiji". To je već bila prilika koja se nije smjela propustiti.
Imao je nepunih devetnaest godina kada je "Bijelo dugme" uletjelo u slavu. Sljedeće četiri sezone dijelio je s njima i dobro i zlo, a zatim se, sredinom 1978, odvojio i s Lazom Ristovskim krenuo u novu avanturu.

Projekt nazvan "Stižemo" spotakao se 19. septembra 1978. kada je Ipe uhapšen, a nešto kasnije i osuđen "zbog omogućavanja uživanja droge drugim osobama", najprije na tri i po, a zatim u višem postupku na tri godine zatvora. Dio senzacionalistički nastrojenih medija pokušao je od njega da napravi "državnog neprijatelja broj jedan", a njemu je ionako bilo svega dosta. Ostavio je poroke, prodao bubnjeve i Hi-Fi uređaj, počeo da uči i uspješno položio nekoliko ispita na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smjer - novinarstvo. Ubrzo je shvatio da ne može bez muzike, pa je ponovo nabavio instrument i 1979. sa Slađanom Milošević snimio album "Gorim od želje da ubijem noć".

Sedamnaestog februara 1981. otišao je u Foču na izdržavanje kazne. Za Dan Republike 1982. godine obuhvaćen je amnestijom Predsjedništva SFRJ i oslobođen daljeg izdržavanja kazne. Povratkom u Sarajevo, nije uspio odmah da se prilagodi, pa je čak pomišljao na odlazak u neki drugi grad. Srećom po sebe i po "Dugme", ostao je i negdje oko Nove godine konačno prihvatio poziv da ponovno zauzme svoje mjesto.

Ipe je bio bubnjar prefinjenog rok senzibiliteta, zahvalan za saradnju u svim uslovima koji zahtijevaju čvrst osnovni ritam, s mogućnošću razvijanja zanimljivih rješenja u postavljenim okvirima. Sa dugogodišnjom djevojkom Amilom snimio je dva albuma - "Kakav divan dan" (1985) i "Amila", iste godine, na kojima je pokušao da njeguje muziku baziranu na zvuku elektronskih instrumenata. Poslije neuspjeha oba albuma, digao je ruke od bilo kakve muzike izvan "Bijelog dugmeta". Na ostrvu Pag započeo je gradnju velikog ugostiteljskog objekta.
Po izbijanju rata prešao je u Beograd, gdje je tragično nastradao 13. januara 1994. godine. Po nekim informacijama, pred smrt je počeo je da piše autobiografiju.

Violina

Ivandić je imao samo šest godina kada su ga roditelji gurnuli u naručje muzike. Stariji brat je već uveliko gospodario tajnama klavira, pa je nekako trebalo uposliti i mlađeg. Kako je izbor bio prilično sužen, a Ipeta nikad nije morio strah od nepoznatog, odlučio se za violinu. I to iz najjednostavnijeg mogućeg razloga - nikad je prije toga nije vidio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.