Sid Vicious promijenio lice jedne generacije

Otresit, bučan, impulsivan i nihilistički raspoložen, Sid je predstavljao sve ono za šta se pank na površini zalagao. I tako sve do 21. godine, dok u Njujorku nije umro od predoziranja heroinom.

Ove sedmice navršilo se 30 godina od smrti ovog neobičnog muzičara, koji je svojom pojavom obilježio jedan muzički i istorijski period.

Nepunu godinu dana prije smrti napisao je: "Umrijeću prije nego što ostarim, ne znam zašto, imam taj osjećaj". Uvijek spreman na provokaciju, šokiranje "neprimjerenim" ponašanjem (tukao je voditelje TV emisija, samopovrjeđivao se oštrim predmetima na sceni), Vicious je promijenio lice cijele jedne generacije, koja je u njemu vidjela čistu pobunu - protiv društva u kojem živi, protiv Hladnog rata, protiv pravila šou biznisa. Sve je završilo tragično, pank kultura je danas legitimni dio povijesti pop arta, a Viciousa, tužnog crnog viteza, sjećaćemo se kao čovjeka koji je svojim izgledom (crna kožna jakna i katanac oko vrata), kreirao imidž jedne generacije kojoj je bilo suđeno da nestane prije nego je i počela da živi. "Bože, spasi kraljicu i njen fašistički režim", rugala su se četvorica londonskih klinaca.

Beogradski "Pop boks" objavio je ovim povodom odlomak iz autobiografije Džonija Rotena "Zabranjeno za Irce, crnce i pse", koju je prošle godine objavila "Laguna":

Sid je umro na beznačajan američki praznik po imenu Dan mrmota, 2. februara 1979, godinu i mjesec dana nakon propasti "Pistolsa", tri i po mjeseca poslije "Nancdžne". Po narodnom predanju, mrmot izlazi poslije zimskog sna. Ukoliko vidi svoju sjenku, slijedi još šest sedmica zimskog vremena. Ni Sid hrčak ni Sid mrmot toga jutra nisu vidjeli svoju sjenku. Njegovo nago tijelo pronašli su odmah poslije podneva na Grinič Vilidžu, u stanu jedne 22-godišnje nezaposlene glumice.

Kada sam čuo za Sidovu smrt, sjedio sam u svojoj dnevnoj sobi.

Javio mi je Joe Stevens. Činilo se da mi to ništa ne znači. Čudno je. Neprestano sam se pitao da li treba nešto da osjetim. Nisam osjećao ništa. Godinama. Tek me je mnogo kasnije strefilo koliko je to tužno. Sve vrijeme sam od toga bježao. Znao sam da će se prije ili kasnije dogoditi, pa...

Iskreno, umrla je pogrešna osoba. Kada je umrla Nancy, bio sam srećan. Mislio sam da je to sjajno, ali sam u srcu znao da je nije ubio Sid. Mislim da su mu smjestili. Sid bi vjerovatno na duže vrijeme otišao u zatvor, iako se danas za ubistvo dobija manje nego za pljačku.

Već dugo kolaju glasine da je Sid ubijen. U Rajkers Ajlendu su ga očistili od droge, ali se opet uradio iste večeri kad je izašao. Jedna noć, nekoliko sati, zapravo. Vrlo je neobično. Je li Sidu neko smjestio?

I dalje mislim na Sida. Užasno je sve to što mu se dogodilo. No nema svrhe. Mrtav je i to je kraj. Volio bih da je tu, ali samo onakav kakav je bio u početku. Sve to samouništavanje prosto se nije moglo podnijeti. Gledaš kako ti neko pred očima propadne za puku godinu i to je to. Tako nešto izbriše ti sve lijepe uspomene na tu osobu. Takvi ljudi postaju sve rđaviji i neprijatniji. Ljudi počinju da se drogiraju iz samosažaljenja. Sid je bio izgubljeni dječačić potpuno van domašaja pomoći i kao svi osioni tinejdžeri, znao je sve, i tu više nema šta da se kaže.

Niko nikada neće do kraja riješiti zagonetku Sidove smrti, jer se sve svodi na čista nagađanja. Niko nikada o tome neće reći istinu, a tragedija je što je sve pokopano u drogi i narkomanskoj kulturi. Smrt takvom okruženju i priliči.

Pogo

Sid je tvrdio da je on izumio pogo negdje oko 1976. godine. Na pank koncertima u ranim danima londonske pank scene, Sid Vicious u gužvi nije dobro vidio bend, pa je počeo da skače gore-dolje da bolje vidi. Prema njemu, tako je on izumio ples. Istina je vjerovatno drugačija i da se ples rodio spontano.

The Sex Pistols - My Way /video/

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.