Nepobjediva sila Stonsa
Teško se može precijeniti važnost "Rolingstonsa" u istoriji rokenrola. Grupa koja se formirala u Londonu 1962. godine, uključila je u svoju muziku mnogo od muzike koja je postojala prije njih i značajno je uticala na dosta autora koji su stvarali poslije njih.
Svaki album koji su snimili tokom ranih sedamdesetih – od "The Rolling Stones" 1964. godine do "Exile on Main Street" 1972. godine – ključan je ne samo za razumijevanje muzike tog vremena, već i vremena samog. Zbog svog intenzivnog interesa za bluz i R&B, "Stonsi" su mladu američku publiku upoznali sa muzikom koja je bila nepoznata većini bijelih Amerikanaca. Premda "Stonsi" u svojim ranim godinama nisu imali izražene političke stavove, njihova opsesija sa crnačkom američkom muzikom – od Roberta Johansona, Muddya Watersa i Hawlin Wolfa, do Chucka Barrya, Marvina Gayea i Dona Covaya – udarila je u žicu koja je odjeknula u ciljevima pokreta za ljudska prava. Čak i da "Stonsi" nisu snimili niti jedan album nakon 1965. godine, svejedno bi bili legendarni.
Uskoro su "Stonse" – pjevača Micka Jaggera, gitariste Keitha Richardsa i Braina Jonesa, basistu Billa Wymana i bubnjara Charliea Wattsa – počeli da smatraju simbolom pobunjeničkog raspoloženja tog vremena. Pjesme poput "(I Cant Get No) Satisfaction", "Street Fighting Man", "Sypathy for the Devil" i "Gimme Shelter" odražavale su nasilje, frustracije i haos vremena. Za "Stonse", šezdesete nisu bile vrijeme mira i ljubavi; na mnogo načina smatrali su da su psihodelija i naivni utopizam zbunjujući i smiješni. "Stonsi" su uvijek bili, i još uvijek jesu, čvrsti pragmatičari. Usprkos beskrajnim obećanjima šezdesetih, oni su uvijek smatrali da "You Cant Always Get What You Want" (Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš). Želite "Let It Be " (Neka bude)? Zašto ne bi bilo "Let It Bleed" (Neka krvari)?
Zbog tih razloga, kako su šezdesete prelazile u sedamdesete, "Stonsi" su krenuli u kreativni pohod i postali konkurencija svima u popularnoj muzici. Albumi "Beggars Banquet" (1968), "Let It Bleed" (1969), "Sticky Fingers" (1971) i "Exile on Main Street" (1972) rutinski su zasjedali na liste najboljih albuma svih vremena, i to potpuno zasluženo. Sve to događalo se pod paskom američkog producenta Jimmya Millera – prema Richardsovomšturom opisu, "nevjerojatno ritmičnog čovjeka" – i ti albumi potresali su isto kao što se potresala i tadašnja kultura. Za vrijeme rada na albumu "Let It Bleed" umro je Brian Jones. Zamijenili su ga Mickom Taylorom, gitaristom čija su poetičnost i melodijska živost bile protuteža Richardsovom upornom i nesalomljivom ritmu, što je dodalo novi element njihovom zvuku i otvorilo vrata ka novim muzičkim smjerovima.
Nakon toga, "Stonsi" su bili nepobjediva sila na muzičkoj sceni, a to i nastavljaju biti još i danas. Godine 1978. album "Some Girls " pokazao se doraslim izazovu panka ("When the Whip Comes Down") čiju su energiju i stav Stonsi definisali deceniju prije, ali je takođe bio zanesen kompleksnim ritmovima diska ("Miss You"). Taj album jedan je od najboljih te decenije. U međuvremenu, Micka Taylora zamijenio je 1975. godine gitarista Ron Wood, i dodao još jedan ključni element postavi "Rolingstonsa koja će trajati sljedeće tri decenije, i još uvijek traje.
Pitanje časti
Na vjerovatno najviše potcijenjenom albumu karijere "Dirty Work" "Stonsi" su u svojoj najsirovijoj fazi i najviše nabijeni ritmom, što je bila posljedica nesuglasica među članovima benda za vrijeme snimanja albuma. Istinski obožavaoci "Stonsa" dugo su smatrali da je cijeniti taj album pitanje časti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
