Momenat kada je “Metalika” počela vladavinu metalom

Branislav Predojević
Momenat kada je “Metalika” počela vladavinu metalom

SAN FRANCISKO - Prije nekih 40 godina tada još prilično opskurni američki hevi-metal bend “Metalika” objavio je svoj drugi album pod nazivom “Ride the Lighting”, stvorivši još jedan žanrovski klasik i spektakularno otvarajući put svojoj monumentalnoj karijeri izvan voda andergraund hevi-zvuka.

Sam album danas važi kao klasik metala i u brojnim izborima uvršten je među najintrigantnije i najbolje metal albume uopšte sa ogromnim uticajem na rok muziku. Prodat je u više od šest miliona kopija, a singlovi sa albuma “For Whom The Belle Tolss ”, “Fade To Black ” i “Creping Death ” i danas važe za žanrovske himne. Preciznije rečeno na ovom albumu rođena je “Metalika” koju svi ljubitelji teškog zvuka vole i koja je osvojila svijet stvorivši desetine različitih oblika hevi-metala iz usavršenih formi svog drugog studijskog ostvarenja.

Za razliku od prvenca koji je sniman u SAD i koji je skrenuo pažnju hevi-metal publike na novi zvuk koji je dolazio na muzičku scenu, poznat kao treš metal, drugi album sniman je u Kopenhagenu, u Danskoj, rodnoj zemlji bubnjara Laha Ulriha i definisao je budućnost benda u svakom pogledu. Motivi za odlazak u Evropu nisu bili patriotski, već je bend nakon izlaska debi albuma i dalje bio švorc pa su niske cijene snimanja i činjenica da je bend “Rejnibov” tamo snimio svoj album “Difficult to Cure”, sa producentom Flemingom Rasmusenom, bile dovoljne za ovu odluku.

U to vrijeme Ulrih i gitarista Džejms Hetfild su imali 20 godina, gitarista Kirk Hamet je imao 21, a basista Klif Barton bio je starac grupe sa 22 godine. Manje od godinu dana ranije izbacili su gitaristu Dejva Mustejna, koji je nakon odlaska formirao “Megadet” i koji je bio autor dobrog dijela materijala na prvencu pa se bend našao na raskrsnici, koja je u jednom smjeru vodila u propast, u a drugom putem slave i uspjeha.

Trideset godina kasnije “Ride the Lighting” istaknut je u katalogu grupe kao album koji je uveo melodiju u njihov zvuk i ponudio kreativni izlaz iz treš metal taktike “brzog rifa i još bržeg ritma”. Pjesme poput mračne balade “Fade To Black ” poslužile su kao nacrti za kasnije hitove kao što su “Nothing Else Matters ” i “Sad But True ”, jezivi, devetominutni instrumental “the Call Of Ktulz ” demonstrirao je kreativni svirački domet članova sastava, dok je pomenuti singl “Crepping Death” postao glavna koncertna atrakcija zahvaljujući svom žestokom rifu i ubitačnom refrenu “Umri! Umri! Umri!” Takođe, ovaj album je demonstrirao ogromni napredak Hetfilda u pisanju tekstova, koji ovdje pravi jasan odmak od tinejdžerskih metal fantazija prema daleko ozbiljnijim temama poput samoubistva, depresije, nasilja i uticaja pop kulture od stripa preko filma do književnosti.

Menadžer benda Džoni Z je odabrao studio “Svit sajlens” jer je bio pristupačan i bendu se svidio zbog njegove slavne istorije, a pošto su im pojačala ukradena u Bostonu “Metalika” je donijela svoje gitare i Rasmusen ih je spojio sa devet “maršal” pojačala koje je pozajmio od danskih bendova koji su bili u gradu. Pokazalo se da će ova promjena na “Ride the Lighting” dominirati i u budućem pisanju pjesama benda, proširujući upotrebu inventivnih gitarskih harmonija u bendu, struktura inspirisanih prog rokom i zvukova akorda, kako se smanjivala brzina, a povećala zamršenost i zaokruženost prelaza u ritmu.

Ovi stilski elementi kojima se grupa posvetila na albumu postali su temelj njihovog zvuka u tom ranom zlatnom periodu, izbrušeni na “Master of Puppete ” prije nego što su eksplodirali do maksimuma na “…And Justice For All ” i “Black” albumu .

Ogromnu ulogu u tome je imao producent Rasmusen, koji je iz benda izvukao u kreativnom i sviračkom smislu i ono što oni nisu bili svjesni da posjeduju. Njihov rani zvuk je možda bio savršenstvo forme koju su zamislili u ranim godinama karijere, spajajući sirovu agresiju ekstremnijih formi hardkore panka sa grandioznošću progresivnog roka, sve unutar tvrdog brutalnog oklopa hevi-metal zvuka inspirisanog bendovima poput “Džudas Prista”, “Motorheda”, “Venoma” i “Ajron Mejdena”, ali te forme su prvi put eruptirale na pravi način na “Ride The Lighting ”. Pod vođstvom upornog i sistematskog Rasmusena, koji je svaku pjesmu radio tjerajući bend do krajnjih granica, u stvaralačkom procesu značajnu ulogu odigrao je i Klif Barton, koji će uskočiti kao autor umjesto Mustejna, dok je sviračka tehnika Kirka Hameta u velikoj mjeri odskakala od obrazaca treš metala, što se jasno čulo u novim pjesmama. Barton je kao autor koristio ne samo svoje vještine i znanje iz žanra hevi-metala već i svoje razumijevanje klasične muzike, folka, progresivnog i južnjačkog roka pa čak i svjetlije muzike psihodelični rok i drugi žanrove koji nude metode proširenja pisanja pjesama grupe, kako je kasnije priznao Ulrih.

- To je bio prvi put da smo nas četvoro pisali zajedno i dobili smo priliku da proširimo vidike. Očigledno smo još bili u treš tipu stvari, ali shvatili smo da morate paziti da ne postane previše ograničavajuće ili jednodimenzionalno. “Ride The Lighting ” je bio prvi put da su i Klif i Kirk dobili priliku da dodaju ono što su radili. Oni su jednostavno došli iz druge škole, posebno Klifa, koji je došao iz mnogo melodičnijeg pristupa, rekao je Ulrih.

Teško je ako ne i nemoguće poreći veliki skok u kvaliteti pisanja pjesama nakon Bartonovog podešavanja u periodu pisanja za “Ride the Lighting”. Ikonični slojeviti uvod za klasičnu gitaru u “Fight Fire …”, kao i bogati i evokativni akustični dijelovi “Fade To Black ”, na primjer, napisani su po njegovoj ideji, s njegovim razumijevanjem muzičke teorije i posebno funkcionalne harmonije. Sa druge strane izolovanu u Danskoj od svog uobičajenog okruženja i poroka koji su pratili, bend se fokusirao na snimanje albuma, uz povremene izlete na poneko “karlsberg” pivo, koristeći koncertnu uvježbanost za prenošenje energije u studiju.

Kada je album objavljen krajem jula za “Megafors” rekords, nije došlo do eksplozije prodaje, ali su kritike bile sjajne, reakcija fanova na koncertima je bila fantastična, a zahvaljujući promjenama u vazduhu širio se i krug publike.

Sve je to bilo dovoljno da velika diskografska kuća “Elektra” potpiše ugovor sa “Metalikom” 12. septembra i ponovo izda album 19. novembra. Četiri dana kasnije objavili su 12-inčni album “Creeping Death ”, koji je sadržavao obrade “Am I Evil?” od benda “Dejmond hed” i “Blitzkreig” od “Blickriga”, a sam album je uz podršku jače distribucijske kuće dostigao 100. mjesto na “Bilbordovoj” listi albuma. I sve to bez muzičkog spota ili podrške radija.

Neki obožavaoci stare škole osjećali su se izdatim zbog melodičnijih pjesma, ali mnogo više otvorenih slušalaca aplaudiralo je novom zvuku, a slušaoce koji nisu pratili treš zvuk privukla je “Fade To Black” i dosta manje agresivna atmosfera. Prosto rečeno, bend je ovim albumom počeo nadrastati scenu koju su definisali i povratak na staro više nije bio moguć. Ako je “Kill 'Em All ” istorijski bio prvi LP benda, “Ride The Lighting ” je, na mnogo načina, prvi pravi album grupe, ne naravno kao prva ploča koju su napisali, ali prvi put kada su zaista postali “Metalika” i kada su počeli svoju uspon do trona hevi-metala.

Omot

Naslov je preuzet iz postapokaliptične novele Stivena Kinga “Uporište”, u kojoj jedan od likova za smrt drugog lika koristi frazu “Zajašio je munju”.

Omot albuma “Ride the Lighting” urađen je u dominantnoj plavo-ljubičastoj boji tmurnog i olujnog neba ispod kojeg se nalazi električna stolica. Međutim, iz nepoznatih razloga francusko izdanje pojavilo se sa zelenom bojom na albumu i desetak godina kasnije, kada je “Metalika” stekla status planetarno slavnog benda, ova verzija je postala posebno vrijedna među kolekcionarima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana