Marli - dan kada je rođena legenda

Bob Marli je bio herojska figura u klasično-mitoškom smislu.

Njegov odlazak s ove planete desio se u trenutku kada je njegova vizija Jednog Svijeta, Jedne Ljubavi – inspirisana njegovom vjerom u Rastafari – počela da se čuje i osjeća.

Bobova priča je jedna od arhetipskih, zbog čega je nastavila da ima tako snažan i čak narastajući odjek: ona oličava političku represiju, metafizičke i artističke uvide, gangsterske obračune i različite periode mistične divljine.

I njegova publika nastavila je da se proširuje.

Ostrvo Jamajka proizvelo je umetnika koji je transcendirao sve kategorije, klase, i vjeroispovesti kroz kombinaciju urođene skromnosti i duboke mudrosti.

Bob Marli, Prirodni Mistik, najveći je sin Jamajke, i prvi i vjerovatno jedini superstar koji je došao iz Trećeg svijeta.

U priči o Marliju, činjenica da mu je otac britanski oficir, a majka domorotkinja, potomak afričkih robova koji su tokom sedamnaestog vijeka radili na poljima Jamajke, ali i onih za koje je Kingston, kao najveća svjetska pijaca robova, bio samo tranzit, priča je više o samom ostrvu.

Početkom devetnaestog vijeka na plantažama šećerne trske radilo je trista hiljada afričkih robova.

Kad Britanija ukine ropstvo kao instituciju, nudi oslobođenicima da postanu farmeri kulture konoplje (indijske) koja je na ostrvo dospjela posredstvom Španaca (ostrvo je otkrio Kolumbo).

Britanci su željeli da prekinu s ruskim monopolom, pošto je do tada svijet koristio isključivo rusko vlakno u proizvodnji konopaca.
U međuvremenu, na Jamajci se nastanjuju i Indijci, Kinezi, Evropljani i Arapi.

Jedna druga činjenica, da se konoplja kao sveta biljka pojavljuje u tzv. Crnoj Bibliji na staroetiopskom, Aamharic jeziku, uz prethodnu - da na ostrvu žive potomci afričkih robova, iskorišćena je da se dvadesetih godina 20. vijeka na Jamajci oforme prve rastafarijanske zajednice.

Ostrvo je rodno mjesto rastafarijanizma i pokret je odigrao značajnu ulogu u dvadesetovjekovnoj Jamajci.

U 1930-im, politički lider Markus Garvi, koji je predvodio Ujedinjenu asocijaciju za poboljšanje položaja crnaca, ohrabrio je ljude da "pogledaju u Afriku", gdje je predvidio da će crni kralj biti krunisan, koji će biti Spasitelj.

Nedugo zatim, Hajle Selasije bio je krunisani kralj Etiopije; riječ Rastafari dolazi od Selasijevog rođenog imena, Tafari Makonen, a riječ "Ras" znači "princ".

Iako Selasije nikada nije sebe smatraro Bogom, sljedbenici su u njemu vidjeli Spasioca koji će pomoći da se crni narod vrati u Afriku, gdje će živjeti u miru u svojoj domovini; sljedbenici su danas manje zainteresovani za doslovni povratak u Afriku.

Na Jamajci su rastafarijanci napravili "militantno" uporište pa je danas, 65 posto odraslog stanovništva, kao i 80 procenata onih ispod 21 godine, konzumiralo tu svetu biljku koja se, pod imenom "can", pojavljuje i u tzv. Holi Pibi.

Ova svojevrsna biblija crnaca, prvo je zaživjela među južnoafričkim crnim kopačima dijamanata a zatim dvadesetih godina i u tadašnjoj britanskoj koloniji Jamajci.

Dok su Britanci odvozili šećer i rudu bakra s Ostrva, mladi su bez posla i perspektive svirali rege, emigrirali u Britaniju ili jednostavno cijeli dan provodili na plažama "duvajući" i roneći naizmjenično.

Rasta komune će, tokom sedamdesetih, posebno u dijelovima londosnkog Zapadnog Kensigtona, zajedno s grupacijama buntovnih Engleza, zasaditi sva unutrašnja dvorišta "biljkom mudrosti" a jamajčanski originalni ritmovi, ska i rege, bitno će uticati na razvoj britanske scene i to sve panka.

Takođe, prethodno je došlo do susreta rastafarijanaca i američkih hipija za koje Jamajka, poslije "propasti" pokreta u SAD, postaje Eldorado.

Mada se vlada, od 1962. nezavisne Jamajke, trudila da razvije turizam, ideje rastafarijanstva prve dospjevaju u svjetsku javnost.
Tvrdo jezgro američkih hipija koji su preživjeli komercijalizuju svojih ideja i koji su se sakupili u bezbroj autohtonih, samodovoljnih komuna, kasnih šezdesetih otkrivaju rajske predjele tropske Jamajke, plaže i uvale, lude diskoteke i ulične svirke.

Između bogatih hipija i posvećenih rastafarijanaca odmah se razvila pozitivna energija.

I jedni i drugi znali su da tavore na marginama savremenog svijeta.
"Turista" je bivalo sve više pa srednji i viši sloj Jamajčana počinje da kopira izgledom (ne i načinom života) rastafarijanski manir.

Mogle su se vidjeti grupe hipija i kvazi rasta kako "tripuju" zajedno dijleći bocu ruma ili pušeći cigare umočene u opijum.

Tako su bogati Zapadnjaci na jamajčansku populaciju projektovali sopstvene kolektivne želje, vjerovanja, nadanja (...), kako bi se oslobodili okova sopstvenog sistema.

Za to vrijeme, Bob osniva sastav koji se do 1965. učvršćuje pod imenom "Vejlers", jer po Bobovim riječima, "djeca, uvijek vrište i plaču kada traže pravdu".

Redom su se nizale pjesme poput "Put It On" u kojima se "Vejlersi" zahvaljuju Bogu, objedinjujući u sebi religiju, romansu, seks i revolucionarnost u jednom, a da pritom nijedno nije prenaglašeno.

Ali, poslije nekoliko velikih lokalnih hitova, "Vejlersi" započinju saradnju s kompozitorom i producentom Li Perijem koji je otkrio srećnu i duhovitu Bobovu stranu, stvarajući sa njim u tandemu ljepljiv i zarazan ritam.

Li "Skreč" Peri uspio je da izvuče iz Marlija, nešto što sam nije smio.

No, divovska sujeta dva velika muzičara progutala je čitavu stvar koja je bila na staklenim nogama.

Dilan je u pjesmama dokumentovao priče koje govore o političkim događajima.

"Vejlersi" su čitali Bibliju, novine, gledali vijesti BiBiSi-ja i sve tutkali u svoju filozofiju, u mjestu i vremenu u kome su se nalazili.

Misija je bila objasniti politička dešavanja ljudima koji ih ne razumiju.

Komunistički lider Majk Menli predvodio je marš ka socijalizmu, ka Kastru i Kubi.

Shvatio je na vrijeme da valja iskoristiti rege u političke svrhe.

Protest je dolazio iz muzike, moglo je da se čuje šta narod želi slušajući šta Bob pjeva.

Nasuprot Marliju, stajao je Edvard Seaga koji je predvodio Jamajčansku radničku partiju, političar desnog centra.

Politiku i muziku je nemoguće razdvojiti, jer i jedna i druga u sebi nose poruku.

Bob Marli je imao ulični ugled i kredibilitet koji je partijskim liderima i političkim moćnicima nedostajao.

Marlijeva muzika govorio patnji beliih i crnih ljudi i o tome zašto je Bog stvorio čoveka.

CIA pomaže desničara Seagu, snabdijevajući ga novcem i oružjem, ne bi li srušio tzv. Komunističku vladu.

Kisindžer se 1975. žalio da sprovodi anti-CIA program.

Godinu dana kasnije izvršen je pokušaj atentata na Boba Marlija.

Postoje spekulacije po kojima je CIA uplela prste u pokušaj Bobovog smaknuća.

Na povratničkom koncertu najvećeg jamajčanskog sina pojavio se Majk Menli, sakupio nove političke poene i trijumfovao na izborima iz 1976. godine.

Naredne dvije godine života Bob je proveo u Engleskoj, što je doprinijelo njegovom globalnijem načinu razmišljanja.

U tom periodu Bob je bio u vezi sa Sindi, tadašnjom mis svijeta, kojoj je posvetio pojedine pesme sa albuma «Egzodus» koji je časopis "Tajm" proglasio najboljim albumom svih vremena- "globalnim neksusom poruka o miru, ljubavi i borbi za elementarna ljudska prava".

Prilikom jednog fudbalskog meča, Bob je polomio nokat, koji je odstranjen, a prilikom pregleda je utvrđeno da boluje od težeg oblika raka, melanoma, koji je bolest karakteristična za ljude bijele boje kože, što ukazuje na mogućnost da ga je Bob naslijedio od oca.

Nije išao redovno na obavezne hemoterapije, već je nastavio nesmanjenom žestinom da nastupa.

Na koncertu "One Love Peace" iz 1978. godine na bini su se zajedno pojavila oba suprotstavljena politička lidera, Menli i Seaga, iskoristivši koncert za fotografisanje i odličnu političku promociju.

Marli je i zbog ovog sjedinjavanja postao i ostao najartikulisaniji pjesnik geta i njegove patnje.

Prilikom džoginga u Njujorku, 21. septembra 1980, pao je, a pjena mu je izašla na usta.

Ljekari su konstatovali da je melanom metastazirao u plućima. U bolnici Bob je rekao Riti: "Ovo nije moje tijelo. Ovo više nisam ja".

Izdahnuo je 11. maja, a sahranjen je 21. maja 1981. godine.

"Moje kovrdže," govorio je Bob Marli, "oznaka su moje potpune slobode. One pokazuju ljudima u Vavilonu da je čovjek koji ih nosi potpuno slobodan."

Ironičnom igrom slučaja, ovaj velikan regea i rok muzike i borac za ljudska prava i slobode umro je bez njih, 11. maja 1981. «Vavilon» je proslavio još jednu pobjedu.

Nadajmo se ne i konačnu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.