Karolina Mihajlović za “Glas“ u susret koncertu u Banskom dvoru: Najteže pjevati u svom gradu

Kazala je to za “Glas Srpske” sopran Karolina Mihajlović u susret solističkom koncertu koji će biti održan večeras sa početkom u 20 časova u koncertnoj dvorani Banskog dvora.

- Kad sagledaš sve momente priprema za koncert, i koliko su to teški momenti, shvatiš da želiš da daš od sebe 100 odsto svom gradu. Od sebe očekuješ najviše, jer to sebi i duguješ za toliko godina - dodala je ona.

GLAS: Kad se vratite 25 godina unazad, šta biste rekli mladoj sebi?

MIHAJLOVIĆ: Kad pogledam svih 25 godina, samo mogu reći: “Bravo za mene da sam opstala”. Ponosna sam na samu sebe, da sam zaista uspjela u tom, s obzirom na to da kultura kod nas nije na zavidnom nivou, kao i mnoge moje kolege, koje će mi biti gosti na koncertu, na koje sam ponosna. Jedni druge podržavamo, što je važno, jer prosto rečeno, malo nas je.

GLAS: Istrajnost je važna s obzirom na stanje u kulturi koje ste pomenuli.

MIHAJLOVIĆ: Istrajnost je prava riječ. Kad istraješ i kad vidiš da se ljudi interesuju kad će biti koncert ili neki nastup, onda znaš da stvarno postojiš. I to je dobra stvar.

GLAS: Evo, kad spominjemo istrajnost, Vi radite sa djecom, posvećeni ste pedagoškom radu, ali kako Vam se čine mladi danas? Ima li potencijala za istrajnost?

MIHAJLOVIĆ: Ako ću gledati iz perspektive pedagoga, dobra stvar je što sam i pedagog i koncert pjevač. Kako kažu, tri u jedan, i njihova majka, i njihova sestra, i drugarica. Moram biti i babaroga. Tako da iz perspektive pedagoga mogu reći jednu bitnu stvar, a to je da smo svi mi bili mladi. I svi smo bili u periodu njihovog života i početaka. Od prvog dana sam znala u kom smjeru idem, imala sam dobar cilj. Jedan perspektivan cilj. Ali kad pogledam ovu djecu, s njima je teško naći taj pravac. Ali zaista im, prije svega, moraš biti majka. To su djeca koja lutaju, jer sve im je dostupno. Medijski im je sve dostupno. U vrijeme kad sam počinjala, bila sam željna da odem na neki dobar koncert, dobru operu,  van Banjaluke. Sve je bilo maleno i svi smo bili mali u kulturi. A onda je kultura počela da raste. I napravili smo djeci da imaju štošta da čuju. Svijet im je na izvolite, a oni to ne koriste. Mislim da je veoma teška situacija, ali uvijek postoji ono ali. Kad daš mnogo ljubavi, kad s njima gradiš, uvijek ima onih koji će to zavoljeti.  Stojim iza toga da, ako ih je 100 upisalo, 10 odsto ih ide u svijet. Zato što ne možeš da daješ toliko ljubavi, a da se ne napravi rezultat.

GLAS: Ljubav je najvažnija vodilja u svemu što radimo.

MIHAJLOVIĆ: Vidljivo je koliko sam rezultata napravila sa mladima za sve ove godine i da smo uvijek na rang-listi visoko postavljeni. Mislim da se može vidjeti da djeca, da talenti pronađu svoj pravi put. Jer talenti koji upisuju pjevanje, oni znaju šta hoće.  To su umjetnici, a kad si istinski umjetnik, nađeš svoj put bez obzira na to što je vrijeme takvo kakvo je. Vremena su drugačija, ali djeca su istih godina, kao i mi što smo bili. Samo treba puno da se radi sa njima i da im daš mnogo ljubavi, razgovora i podrške. Da dobiju vjetar u leđa. Ne može se ništa bez ljubavi. Kad kuvaš ručak, ako nije s ljubavlju, taj ručak neće biti dobar. Kad sam upisala umjetničku školu, imam osjećaj da sam stalno bila zaštićena tim okriljem ljepote. Moj svijet je uvijek ružičast iako je svijet oko nas veoma tamnoput. Umjetnik ne može da gleda drugačijim očima. Stoga mislim da ta predavanja i bezuslovna davanja sebe jesu pravi put pravog predavača.

GLAS: Koncert koji ćete održati večeras nazvali ste “koncert za prijatelje”. S obzirom na to koliko ljubavi unosite u nastupe, publika može da očekuje veoma emotivan nastup, ali konkretno, kakav ste repertoar pripremili za večeras?

MIHAJLOVIĆ:  Prije svega, od srca zahvaljujem svom velikom prijatelju i kolegi Mladenu Matoviću koji me nagovorio na ovaj koncert. Naime, koncert je trebalo da bude u koroni za moj jubilarni rođendan, ali epidemija nas je omela. Međutim, tačna je ona rečenica: “Nije kad ti hoćeš, nego kad ti dođe za to vrijeme”, i mislim da je to pravo vrijeme došlo sad. Koncert počinje od starih majstora romantičara pa do operskih arija. Izvešću jednu ariju o kojoj maštam cijeli život. Naime, premijerno izvodim rusalku, meni omiljenu. Kao dijete sam mislila da to nikad neću pjevati, bilo mi je to tako daleko i, eto, ta daljina se približila. Poslije tog dolazi dio koji je za široku publiku, zato i jeste koncert za prijatelje, da svi osjete da nisu došli samo da slušaju opersko pjevanje, nego da su došli da čuju da mi zaista i živimo zato da nas publika želi slušati, da su oni tu zbog nas. Biće tu Šantićeva poezija koju izvodim sa svojom sestričinom, koja je jedno od mojih omiljenih bića, moja Ivana Dugonjić koju mnogi prepoznaju jer je bila u polufinalu takmičenja “Hrvatska traži talenat”.  Divan je sopran i s njom ću izvesti pjesmu “Što te nema”.

GLAS: Odabrali ste predivnu i mnogo osjećajnu Šantićevu pjesmu.

MIHAJLOVIĆ: To je bila moja želja, ali nekako je to spontano došlo. Meni je kompozicija slučajno ispala iz nota i sinulo mi je da mi to moramo pjevati i tako se desilo. Takođe, izvešću tradicionalnu američku folk kompoziciju “Ocean and Doll”, koju  sam  izvodila na diplomskom koncertu,  emotivno sam jako vezana za nju. Moja želja je bila da je ponovim, ali ovaj put uz pratnju  fantastičnog violiniste, jednog od najboljih u našoj školi, Andreasa Ćurića. Biće na koncertu i opereta i nekih domaćih kompozicija tako da, biće to divno veče.

GLAS: Gostovali ste i u inostranstvu, kad posmatrate život opere u inostranstvu i kod nas, gdje je najbolje za razvoj mladih talenata?

MIHAJLOVIĆ: Bila sam na raznim koncertima u svijetu, jer jako je bitno da vidiš gdje se mi nalazimo ili ne nalazimo. Mi nemamo opersku kuću, to je suvislo više i spominjati, jer to je žalosno.  To je već neko razočarenje za sve generacije koje su do sada mogle da naprave nešto u našoj operskoj kući da je postojala. A tek oni što dolaze, kakvi talenti tek dolaze. Svaka zemlja nosi nešto drugačije za struku budućih operskih pjevača. Na primjer, da odete u Njemačku i Austriju, tu je podneblje koje je vezano za ljepotu i nježnost pjevanja. U Italiji ćete osjetiti neku vrstu operskih arija starih majstora. Da odete u Rusiju, tu ćete dobiti već neku vrstu možda snage koju i mi imamo. Dakle, svaki fakultet, svaka muzička akademija, na bilo koju stranu da odete, ima dosta toga da pruži i dosta drugačijeg. Mi svoju djecu nemamo gdje da uključujemo, mnogo smo daleko još uvijek od takvih stvari, ali zato moramo da ih šaljemo.

GLAS: Nažalost, jer mi imamo ovdje Akademiju umjetnosti, imamo talente.

MIHAJLOVIĆ: Imamo Akademiju, imamo profesore, ali mi nemamo šta da  pružimo mladima za dalje. To je veliki problem, ali to nije ništa novo.

GLAS: Kako posmatrate moderne tokove u muzici?

MIHAJLOVIĆ: Volim da slušam sve što je lijepo za moje uho. Podržavam sve što treba da živi kao muzika, svi imaju pravo na to da svoj smjer guraju, ali meni je najžalije nas, u kom smjeru mi idemo. Jer ono što se zove prava kultura, to je kultura u Banskom dvoru. Možda i onima koji slušaju drugu vrstu muzike dopremo do srca tim nekim iskrenim emotivnim pjevanjem pa možda nas dožive drugačije. Tako da živi i ova muzika. 

Zahvalnost

GLAS: Kada se sjetite početaka, ko Vam je bitan na tom putu?

MIHAJLOVIĆ: Moj početak kreće od profesora Nemanje Savića i zaista želim spomenuti tog čovjeka koji je uvijek bio moja velika podrška. Moram da spomenem svog profesora iz srednje škole Dejana Herakovića koji mi je postavio temelje i, naravno, moju majku za pjevanje, profesoricu, primadonu Radmilu Smiljanić. Želim spomenuti i Vladu Danića, mog klavirskog saradnika, koji je divan pijanista i tenor, ali i moja velika podrška.  On je sa mnom i večeras da mi bude tata-mata zanata, da mi pomogne u momentima kad iskočim iz svog ležišta, da me vrati. Zahvalna sam mu na nesebičnom davanju vremena. Zahvaljujem i svim svojim kolegama koji će večeras doći da na kraju svi zajedno otpjevamo bis.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.