Zoran Crnčević, umjetnik, za “Glas Srpske”: Umjetnost ruši granice prostora i vremena

Milanka Mitrić
Zoran Crnčević, umjetnik, za “Glas Srpske”: Umjetnost ruši granice prostora i vremena

Umjetnost mora da bude kreativna, kreativno stvaranje podrazumijeva nastanak nečeg novog, a to je područje koje nam je nepoznato, a mi prilikom zalaska u nepoznato osjećamo nelagodu.

Kazao je ovo za “Glas Srpske” umjetnik Zoran Crnčević, čija će izložba “Između redova” biti otvorena 16. septembra u 19 časova u Kamenoj kući na tvrđavi Kastel.

- Zbog toga umjetnost mora da nas malo izmjesti iz područja u kojem se osjećamo udobno i treba da bude nelagodna, barem malo - dodaje Crnčević.

GLAS: Šta je obuhvaćeno Vašom prvom samostalnom izložbom koja će biti otvorena na Kastelu? I na koji način su radovi uvezani?

CRNČEVIĆ: Nakon završetka akademije umjetnosti, uglavnom sam koristio formu performansa ili instalacije da publiku navedem na učestvovanje, kroz interakciju sa prostorom, objektom ili dešavanjima koje smo kolege umjetnici i ja kreirali kao grupa RACE. Banjalučkoj publici su vjerovatno poznati performansi i instalacije “Komad vazduha”, “Kulturfest”, “Knjiga za večeru” itd. Sličan princip sam koristio i u samostalnim instalacijama, gdje je najvažnija poruka bila interakcija i odgovor publike na vizuelni i intelektualni podsticaj. Na ovoj izložbi planiram da prikažem radove koji su nastajali posljednjih šest-sedam godina. Planiram da, prvi put, prikažem i objekte koji su nastali tako što sam komade namještaja koristio kao platno. Ideja je da se stvori neprekinuti doživljaj ritma i boje. Na izložbi će biti predstavljen veći broj slika, urađen u tehnikama ulje ili akrilik na platnu i u kombinaciji akvarela, tuša i olovke na papiru. Svi radovi su povezani idejom stvaranja kanala komunikacije između umjetnika i posmatrača kao aktivnog učesnika. Radi se o apstraktnom likovnom izražaju, a na posmatraču je da odluči šta za njega predstavlja objekat koji gleda, da mu dodijeli značenje ili da odustane od toga da ga posmatra kao umjetničko djelo.

GLAS: Ako stvaranje posmatramo kao sredstvo sporazumijevanja, na koji način dolazi do sporazuma između umjetnika i posmatrača djela?

CRNČEVIĆ: Ovo pitanje mi se javilo u ličnom “eureka” momentu, nakon učenja i preslušavanja iste pjesme, kada sam shvatio da postoji nesvjesni kanal komunikacije između likovnog umjetnika, pisca ili muzičara, sa jedne strane, i posmatrača, slušaoca ili čitaoca sa druge strane. Postalo mi je jasno da mi uspijevamo da doživimo sliku naslikanu prije više stotina godina ili kompoziciju koja je komponovana prije takođe mnogo godina. Ako smo u nekom trenutku “na istoj talasnoj dužini” na  kojoj je bio i umjetnik u trenutku stvaranja, onda je veća mogućnost da nam se taj rad dopadne i da osjetimo poruku koja je svjesno ili nesvjesno upisana u taj rad. Pokušao sam precizniji odgovor potražiti i u literaturi, naročito radovima britanskog fizičara Penrouza, ali još tragam za konačnim odgovorom. Dovoljno mi je da prepoznajem postojanje kanala komunikacije. Pretpostavljam da je u likovnoj umjetnosti sporazumijevanje umjetnika i posmatrača omogućeno ritmom boje, linije i forme, slično kao što je ritam važan u muzici ili književnosti. To znači da komunikacija nije ograničena vremenom ili prostorom.

GLAS: Kako objašnjavate NIŠTA kao prostor za tumačenje djela?

CRNČEVIĆ: Karakter mojih radova je svjesno apstraktan, jer želim da izbjegnem nametanje narativa posmatračima. Na primjer, ako bih iste boje koristio da naslikam planinu, more ili ljude, a ne apstraktnu sliku, time bih ograničio značenje koje posmatrač može da dodijeli slici. Kada bih ovih dana otputovao u Avganistan i naslikao samo zgrade u Kabulu, pa potpisao sliku sa “Septembar u Kabulu”, posmatrač ne bi mogao da razmišlja izvan konteksta ratne opasnosti i rizika koji sam podnio da bih naslikao djelo, bez obzira na to što se na slici vide samo zgrade. Time bih osakatio komunikaciju sa posmatračem, jer bih se zadržao na nivou svjesnog, a moja želja je da omogućim višedimenzionalnu komunikaciju. Kad slikam NIŠTA, dajem posmatraču slobodu i odgovornost koju ima i umjetnik, da na osnovu onoga što vidi kreira djelo ili da se okrene i zaboravi ga.

GLAS: Kako predmetima koje pronađete dajete novi život i zašto je to Vama kao umjetniku važno?

CRNČEVIĆ: U slučaju komada namještaja koji oslikavam, kao i slikarskog platna ili papira, moja uloga je u tome što naizgled nebitnim objektima mogu da dodijelim novo značenje, koje naknadno može ili ne mora da validira posmatrač. U ovom procesu uloga posmatrača je jednako važna ulozi slikara kao izvođača radova. Posmatrač može ili ne mora da bude “naštiman” na frekvenciju koju predstavlja rad, a ritam linija, boja i površina može da ga privuče i podstakne na interakciju ili da ga ostavi ravnodušnim. Ne reagujemo na umjetnička djela na isti način, čak i kada se radi o slikama ili skulpturama jednog umjetnika.

GLAS: Kakva je umjetnost ovog vremena, u čemu se najbolje izražava i na koji način uopšte živi (ili preživljava)?

CRNČEVIĆ: Veliki broj ljudi se danas bavi umjetnošću, više nego ikada prije u istoriji. No, kao i u prethodnim istorijskim razdobljima, u javnom prostoru dominira ograničen broj umjetnika i djela koja su prošla selekciju vladajuće klase, imućnih i politički uvezanih. Čak i prividno politički nepodobna umjetnost mora da prođe validaciju od strane institucija kao što su MoMA u Njujorku ili “Tejt” u Londonu, da bi bila prihvaćena globalno. Tako se formiraju buduće generacije umjetnika, kojima je dozvoljeno da budu buntovnici, ali samo u okvirima koje su postavile globalne elite. Postoje i umjetnici koji ne prate taj narativ, ali oni su manje prisutni u javnom prostoru, a njihovi radovi su poznati užem krugu kolekcionara.

Alojz Ćurić

GLAS: Na koji način biste rekli da je Alojz Ćurić uticao na sve ono što ste radili i stvorili?

CRNČEVIĆ: On je unosio šarenilo i život u svakodnevicu postsocijalističkog društva. Bio je živi primjer da se može biti drugačiji i zbog toga prihvaćen. Ohrabrio nas je da probamo nove i neobične stvari. Mnogi od nas nisu postali umjetnici, ali su vještine stečene na časovima likovne kulture pomogle da se privatno i profesionalno ostvarimo. Mnogo vremena je provodio pričajući o onome što treba da slikamo, ohrabrujući nas da u mašti stvorimo ono što bi kasnije postao naš rad na papiru. Časovi likovnog kod Lojze su bili odlično iskustvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana