Znam ja nas...: Maternji jezik - materino krilo
Maternji jezik je isto što i materino krilo; bezbjedno, meko, i uvijek nas željno. Smijemo li izdati to najdraže čovjekovo stanište?
Šta se, zauzvrat, može dobiti ljepše od toga? Mi smo mali narod. Moramo jedni od drugih nasljeđivati neke stvari, barem one dobre, i tako se nastavljati i produžavati - trajati. Između ostalih, to je jezik i smisao za pričanje.
Mi smo i lijep narod. Lijep narod ima i lijep jezik (prisjetite se nekih jezika i uporedite ih sa narodima čiji su). Da li su ružne riječi: prelovođa, svanište, podplaninje, pregršt, zlovjer, pjesmovođa, pripovijedalo, zebljičavo, podgorište... Grmeč, Srnetica, Klekovača... Milica, Jovan, Marija, Stojan...? Da li su maleni ljudi: Sava, Vuk, Ivo, Nikola, Miloš, Dobrica...? Mi smo i otmjen narod - a to je vrlina koja obavezuje. Obaveza nam je da govorimo svojim jezikom - materinskim, a ne maćehinskim. Zar se mi to, zaista, sramimo govora svojih predaka? Nije sramota zalutati. Sramota je ne vratiti se. U našem slučaju pogubno. Jer, nismo rođeni samo sebi. Rođeni smo i otadžbini. A otadžbini treba služiti i biti joj od koristi.
Hajde da nešto uradimo i iz inata (poznati smo kao inadžije): da se borimo za što ljepšu i uspješniju priču, ali na srpskom, za što dublju pjesmu, ali na svome maternjem jeziku, za... Možda bi povratak iz tuđeg, svome jeziku, situaciju promijenio u našu korist. I najkraća riječ, iz našeg jezika, dugovječnija je od svakog čovjeka. Jezik nam je stariji od nas. On nas je sačekao, bio sa nama, pomagao nam. Njime smo tražili vodu, hljeb, ljubav, državu. Na njega se naslanjali kad je god zatrebalo. I nikad nas nije izdao. Naš jezik je stariji i od naše države. Njime smo joj "udarili" temelje, uzidali ga u "fundament" nacije, koja na njemu počiva. Njihove sudbine su neodvojive, usko i čvrsto vezane.
Maternji jezik je isto što i materino krilo; bezbjedno, meko, i uvijek nas željno. Smijemo li izdati to najdraže čovjekovo stanište? Šta ćemo, zauzvrat, dobiti, ako ga izdamo?
Šipak!
Jer, jezik je kao istina, i kao pravda, što sjede na prestolu iznad nas ljudi, odmah, tu, do bogova...
Ovo je ozbiljan problem koji čeka ozbiljne ljude, sigurno znanje i marljiv rad. A to bi se sve, na jednom mjestu, moglo naći samo u ANURS-u. Istini za volju, ona je do sada, u par navrata i reagovala, ali očito da je to nedovoljno.
Ako su se sveci borili za srpski jezik, sramota je da se i ljudi ne bore za njega. Vrijedi on. Kakav status mi budemo dali njemu, takav će i on dati nama, jer naš (srpski) jezik, naša (srpska) kultura i naša (srpska) književnost su najmoćniji i najpouzdaniji garant opstanka nas samih.
S njim na usnama, sa svojim (srpskim jezikom) trebalo bi da se osjećamo višim, čojstvenijim, pa, možda, i junačnijim ljudima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
