Znam ja nas... Ćirilica i u kosmos prva stigla

Nedeljko Nikolin Kajiš
Znam ja nas... Ćirilica i u kosmos prva stigla

Govoreći o drugome, o nečemu, ćirilica, usput, zbori i o sebi. Svaki znak nudi sliku, slika priču, priča - život

Pred ćirilicom bi, Bože moj, trebalo stajati mirno, i gologlav, obavezno. Ćirilica je naš najpouzdaniji svjedok, duhovna stečevina kojom se smijemo, i moramo, dičiti.

Prije svog rođenja, bila je u našoj krvi, u krstu. (Ljudi su se tako i potpisivali, krstom. "Ja l' pričini prst, ja l' udari krst", govorilo se). Ona je sjeme knjige, i književnosti naše.

Preko ćirilice je, do nas, stigla i knjiga nad knjigama. Najveća koju imamo. I koju "vavijek" čitamo. I koju nikad nećemo potrošiti. Jer je knjiga nad knjigama, zato što je pisana pismom nad pismima. Biblija. A u nju je stalo sve. Što nije u njoj - nije ni izvan nje. Što ne nađete tamo - ne tražite nigdje. "Bog je slovo", govorio je i Dučić. Gospodstvena i religiozna, zapisivala je sve. Ono što nije stići mogla - umrlo je za "vjeki vjekova". Ona  je razlog da budemo gordi (što nije u duhu pravoslavlja), a ne skrušeni (što je u potrebi malih duhom). Ljepota se uči na lijepom. I bez tumačenja. Ćirilicu ne treba tumačiti. Ona se objašnjava sama; sam je svoj tumač. Više se čovjek može poznati po pismu, nego po zborovanju i mudrovanju. Kad sam tijelom nemiran ja gledam, kratko, to pismo matere moje, i tražim u njoj ime koje joj se odslikalo u duši, i smirim se. Kad se umorim, spustim oči na ćirilicu, i odmorim se. Kad sam osorljiv, išapćem je, ćirilicu, i blaži me. Kad sam nesiguran u se, ispisujem njome imena predaka sviklih na nju, i snaži me. U lijepo napisanoj ćirilici oglednem se. I, tad, za trenutak, postajem drugačiji, svjetliji; čini mi se da ona diše, misli, osjeća zajedno sa mnom. Uvijek uza me, tvrda vjera moja.

Ona će uljepšati, ne samo papir na kojem se prostre, već i sadržaj koji prospe. I pisca svoga, i čitaoce svoje.

Iz nje, vidno je to, izviruje smiješak, kao iz Mona Lize. I blag pogled koji vas drži uza se, kao beloanđeoski da je.

Pismo matere moje, i ćaće moga, je umjetničko djelo, freska, pred kojom treba stati i oslušnuti njenu priču: o prošlosti,  sadašnjosti, budućnosti.  Zainteresovanih za takvo kazivanje nema. Zasitili se pričama kojima se ništa ne kazuje.

Kao što se ni knjiga nad knjigama ne može nikad iščitati, ni pismo nad pismima se ne da do dna ispisati. Knjizi se moramo vraćati, i iznova je čitati - pismo  moramo koristiti, i "vavijek" ga pisati. I čitanjem i pisanjem oštri se um. A istupio se jeste.  Govoreći o drugome, o nečemu, ćirilica, usput, zbori i o sebi.  Svaki znak nudi sliku, slika priču, priča - život. Poštovali su je, i njome se koristili, i bosanskohercegovački franjevci. Turci je, dok su "gostovali" na ovim prostorima, nisu mogli zaobići. Na njoj su se opismenili svi Južni Sloveni. I nas je (Srbe) uspravila i učvrstila nam habitus, svrstala među ljude.

I u kosmos je prva stigla. I na evropskoj novčanici mjesto našla. I...

Znam ja nas...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana