Zlatan Vidović za “Glas Srpske”: “Oluja” je priča o ljudima, a ne politički pamflet

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo glumac Zlatan Vidović, jedno od najagilnijih i najtraženijih glumačkih imena Republike Srpske, objašnjavajući zašto je prihvatio ulogu u filmu i seriji “Oluja”, priči koja će sigurno uvijek imati minimum dva suprotna i teško pomirljiva stava, kada se pojavi u bioskopima 17. januara. Vidović kaže da je cijela ekipa bila svjesna težine teme i izazova koji je stavljen pred ovaj projekat. 

- Kompletna ekipa bila je posvećena na setu tokom cijelog snimanja, bili smo svjesni težine teme i veličine izazova ovog projekta za srpsku kinematografiju. Znali smo da će biti gledan i da će izazvati mnogo kontroverzi i zbog toga smo se trudili, ne mogu reći, da budemo objektivniji, ali sigurno što pošteniji i istinitiji. U filmu se ne pojavljuju političari i generali, samo obični ljudi, poput svih nas, koji su se našli na putu ratnih dešavanja. Uvjeren sam da smo napravili dobar i pošten film, koji će ostaviti upečatljiv utisak. I bez obzira na početne različite percepcije publike prije svega treba gledati kinematografsku vrijednost “Oluje” - rekao je Vidović.

GLAS: Imate zanimljivu ulogu, tačnije dvije role u jednom, ali zanatski vrlo zahtjevnom projektu. Šta možete da nam kažete o radu na ovom projektu?

VIDOVIĆ: Koliko je produkcija bila zahtjevna dovoljno govori podatak da smo radili 104 snimajuća dana, uz nekoliko pauza zbog pandemije i vremenskih neprilika. Takođe, najveći dio snimanja proveli smo na otvorenom i to takođe govori koliko je produkcija bila kompleksna uz brojne masovne scene i rad na terenu, često u teškim uslovima. Što se tiče moje uloge, po prvi put u karijeri tumačio sam dvije različite uloge u jednom projektu, glumim dvojicu braće, blizance, od kojih je jedan pravoslavni sveštenik, a drugi vojnik, bivši legionar. Dvije dijametralno suprotne ličnosti po karakteru što je bio veliki glumački izazov za mene, a iako je lik vojnika zastupljeniji bilo mi je veoma zanimljivo raditi taj Jin i Jang ljudske duše u dva čovjeka, koji se na kraju pretapaju u jedno. Iskreno, ne znam kakav je rezultat na kraju, sud ostavljam drugima to je usud i blagoslov ovog zanata, ali znam da sam dao sve od sebe za ove uloge i da je to jedna od rola koja će obilježiti moju karijeru.

GLAS: Scenu ponovo dijelite s Jovom Maksićem.

VIDOVIĆ: S Jovom sam radio već četiri projekta, od “Kostiju” preko “Dare iz Jasenovca”, “Lihvara” i sada “Oluje”. Dobri smo prijatelji, sjajno funkcionišemo kako na setu tako i privatno. Izuzetno pozitivan čovjek, veliki profesionalac i potpuno normalna ličnost, s kojim je da budem vrlo iskren zadovoljstvo raditi.

GLAS: Film “Oluja” bila je i jedna od posljednjih uloga Davora Janjića.

VIDOVIĆ: Nažalost, ispostavio se da je to pretposljednja uloga za Janjića. Imao sam čast da s njim glumim u dva projekta, u “Oluji” i seriji “Liberta”, njegovoj posljednjoj ulozi u karijeri, koju smo snimali proljetos i gdje je, kao i u “Oluji”, ostvario veličanstvenu ulogu. Meni je lično bila ogromna čast dijeliti scenu s njim, slušati vrijedne savjete i upijati njegovo veliko životno iskustvo, te imati priliku osjetiti jednu nevjerovatnu glumačku energiju, kojom je plijenio sve oko sebe ispred kamere i na pozorišnoj sceni.

GLAS: Jedan od Vaših posljednjih projekata “Ovuda će proći put”, premijeru ima u Americi na “Slemdens” festivalu. Riječ je o ljubavnoj priči iz srpske provincije. Možete li nešto više da nam kažete o tom filmu?

VIDOVIĆ: To je debitantski film Nine Ognjanović, koju sam upoznao radeći “Daru” i “Pevačicu”, a koja pripada novom ešalonu srpskih reditelja, zajedno sa Sinišom Cvetićem i Nemanjom Ćeranićem. Riječ je jednoj zanimljivoj priči. To je metaforička priča o razvoju i ljudima koji pokušavaju donijeti promjene u sredine koje se teško mijenjaju. Igram glavnu mušku ulogu, tajanstvenog tipa koji dolazi u jedno malo mjesto u Srbiji i čak nema ime, već ga zovu samo Novi i koji poremeti njihov uobičajeni život iz korijena. Jedna onako prilično felinijevska priča, koja se dešava u nestvarno prelijepom krajoliku Stare planine. Moram priznati da jedva čekam svjetsku premijeru koja se dešava u Americi, jer film djeluje vrlo autentično i zanimljivo u odnosu na dobar dio naše kinematografije.

GLAS: S druge strane, rola u filmu “Usekovanje” je snažno odjeknula i dolazi u jednoj atipičnoj priči, ali ipak prepoznatljivo za naše područje, makar po motivu da alkohol zna razvezati jezik da ljudi kažu i ono što ne treba reći, makar ne uz slavsku svijeću.

VIDOVIĆ: Pomenuo sam već Sinišu Cvetića, takođe mladog režisera, pred kojim je po mom mišljenju velika karijera. “Usekovanje” je kamerna priča, koja se uglavnom dešava u jednoj prostoriji, s brilijantnim scenarijom Davida Koljevića, koji je savršeno postavio glumačku igru, što je uz nadahnutu režiju Cvetića cijeloj glumačkoj ekipi dalo prostora da da maksimum od sebe u tom širokom dijapazonu likova. Jedna pozorišna atmosfera na filmu, gdje je cijeli ansambl igrao jedan za drugog, izvlačeći najbolje od svih nas, što se prepoznalo od strane kritike uz brojne nagrade na festivalima.

GLAS: Nepisano je pravilo da se glumac ne smije žaliti na previše uloga, jer je sreća u toj profesiji prevrtljiva, ali postavlja se pitanje - kako žonglirate između pozorišta, filma, Banjaluke i Beograda?

VIDOVIĆ: Teško, nekad stvarno bude teško. Kada nisam na filmskom setu, u pozorištu sam. Kada nisam u pozorištu, snimam seriju ili film, a slobodnog vremena je sve manje. S druge strane, imam tu privilegiju da radim ono što volim i to me puni dodatnom energijom. Generalno, kod glume  je dobra stvar što nikad ne radite istu stvar, svako izvođenje u teatru je različito, svaka uloga na filmskom setu ima svoju specifičnost, što ne dozvoljava kolotečinu ili dosadu.

GLAS: Kako gledate na ovaj talas hiperprodukcije, posebno serija na srpskom tržištu u kojem je teško pobrojati šta ko sve snima i radi, što je svakako dobro za glumce i kinematografiju generalno, ali sa druge strane brzina rada uzima danak kako od glume, tako i od pozorište koje kao umjetnička forma ipak traži više vremena?

VIDOVIĆ: U Beogradu je to postalo velik pozorišni problem, pošto je teško okupiti glumce na jedno mjesto za ansambl predstave. S druge strane, ne možete zabraniti glumcima da snimaju ljudi prosto rečeno od toga žive. U čitavom tom talasu ima stvari koje nisu dobre, a ima i onih vrhunskih serija tako da prema mom mišljenju, hiperprodukcija ne može da šteti. Kvalitet se uvijek isprofiliše, a znate kako kažu “svaka roba ima svog kupca”, tako da ne može biti svaka serija vrhunska drama, ali to ne znači da u ostale žanrove, bez obzira na lične sklonosti, nije uloženo dosta truda i rada. Svako bira prema vlastitom ukusu, pa i ja. Neke uloge sam prihvatio, neke odbio, pošto mi se nije dopao scenario, ali nekom drugom sigurno jeste, što je sasvim ispravna stvar.

GLAS: Iza sebe  imate 50 rola, kako na filmu i u pozorištu, što je prilično produktivno s obzirom da ste 1983. godište. Koja Vam je bila ključna kao potvrda da su godine malih uloga i studiranja na kraju vrijedile truda i odricanja?

VIDOVIĆ: Bilo je nekoliko prelomnih uloga u tom mom glumačkom odrastanju. U pozorištu bih pomenuo komade “Staza divljači”, “Radnička hronika”, “Balon od kamena”,  “Usamljeni zapad”, “Derviš i smrt”,  “Zločin i kazna”, koje su me na određeni način učvrstile u mojoj namjeri da budem to što jesam. Svaki glumac ima trenutke kolebanja u karijeri. Glumci su u suštini nesigurni ljudi. Stalno se preispitujemo, pošto smo podložni javnom sudu i svaka uloga je nova potvrda unutrašnje snage i kvaliteta nastupa. Kada je u pitanju film svakako je prelomni nastup bila uloga u “Dari iz Jasenovca”, koja me probila kao glumačko ime u regionu i koja je bila specifična za mene, jer sam zbog nje shvatio da mogu raditi na filmu, jednako uvjerljivo kao i u pozorištu.

GLAS: Šta je bila inicijalna kapisla koja Vas je privukla svijetu glume?

VIDOVIĆ: To je prije svega uticaj moje porodice, što zvuči kao naslov filma (smijeh), ali je istinito. U mojoj kući je uvijek bilo mnogo knjiga, bio je jedno vrijeme i video-klub kod nas, tako da sam ja u suštini kao klinac samo čitao, gledao filmove i slušao ploče bendova poput  “Led Zepelin”, “Pink Flojd”, “Juraja Hip”, kojih je takođe bilo mnogo kod mojih roditelja. Na neki način ispostavilo se da je gluma najbolji način da u sebi objedinim svu tu moju različitu žeđ za kulturom i umjetnošću, a čiji se korijeni kriju u mom porodičnom vaspitanju.

GLAS: Za kraj da se vratimo na jednu lokal patriotsku temu,  tj. serijal  “Srpska Varoš”, rađen u dokumentarno-igranoj formi. Šta možete da nam kažete o radu na pomenutom projektu?

VIDOVIĆ: Projekat “Srpska varoš” nastavak  je jedne fine tradicije iz Gradiške, snimanja dokumentarno-igranih filmova o važnim ljudima iz prošlosti Gradiške, a koji su iz različitih razloga bili zanemareni u prethodnim vremenima. Radili smo filmove o Veljku Čubriloviću, proti Subotiću, Lepoj Radić, a evo sada i film “Srpska Varoš”, koji se bavi periodom Gradiške u 19. vijeku, kada su Gradišku zvali Mali Beograd. Brojne trgovačke porodice, poput Čubrilovića ili Vasića, školovale su djecu u Beogradu, koja su se vraćala kući i zahvaljujući kojima je Gradiška doživjela pravu renesansu, demografsku, građevinsku i kulturnu. Tada su radile kafane poput čuvene “Kafane kod Koste”, gdje su dolazile brojne ugledne ličnosti tog vremena poput Nikole Pašića i drugih velikana. Oko tog projekta, angažovana je jedna mlada ekipa ljudi s Akademije umjetnosti, iz Zavičajnog muzej Gradiška i same institucije grada Gradiška, gdje se napokon shvatilo da je kultura na neki način identitet jednog grada i da je to najbolji način da Gradiška predstavi sebe u izrazito pozitivnom svjetlu.

Malik

GLAS: Imali ste priliku da radite s legendarnim američkim režiserom Terensom Malikom. Koliko je set velike produkcije poput projekta “The Way The Wind” bio iskušenje, a koliko inspiracija?

VIDOVIĆ: Bilo je velike treme kada sam odlazio na set. Prvo na Maltu a potom u Rim. Riječ je o ogromnoj svjetskoj produkciji s glumcima iz SAD, Evrope i Bliskog istoka. Bilo mi je izazovno svakako, ali s druge strane bilo mi je i super biti na setu gdje niko ne priča tvojim jezikom. Potpuno druga adaptacija na set u odnosu na domaća iskustva i set na kojem je vladala jedna nevjerovatno opuštena atmosfera. Prije svega zbog Malika, koji je sada jedan stariji gospodin, čikica sa slamnatim šeširom (smijeh), koji sjedi ispod suncobrana i sve to nadgleda, uz jedan specifičan pristup snimanju, uz dosta improvizacije na licu mjesta. Ukratko, jedno nevjerovatno iskustvo, vrlo važno u profesionalnom smislu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.