Zlatan Vidović, glumac, za “Glas Srpske”: Svačija rana jednako boli, a samo istina liječi
Za mene je veliki uspjeh što sam igrao glavnu mušku ulogu u takvom filmu, koji je snimljen godinama nakon te tragedije, i to što se neko usudio da progovori o tome.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” glumac Zlatan Vidović, osvrćući se na film “Dara iz Jasenovca” Predraga Gage Antonijevića, u kojem igra glavnu mušku ulogu, a koji je izabran da bude srpski kandidat za “Oskara” i kandidovan za “Zlatne globuse” u nekoliko kategorija.
- Film će biti prikazan u američkim bioskopima i širom svijeta, što je veliki uspjeh, i dobro je, jer će ljudi moći da saznaju više o tom strašnom periodu - dodaje Vidović.
GLAS: Zašto je trebalo da prođe toliko vremena da bi priča bila ispričana i može li to da pokrene druge slične priče?
VIDOVIĆ: Tako delikatna tema uvijek će pokrenuti i dnevno-političke priče i istorijska prepucavanja. Istorija je ranjiva kategorija i svako pokušava da je prisvoji za sebe. To što se desilo u Jasenovcu je činjenično stanje. To niko ne može da promijeni, koliko god se neki trudili da operu mrlje iz prošlosti, Jasenovac je mrlja režima i ideologije. Film će sigurno izazvati polemike i kontroverze. Mnogo toga je potiskivano u socijalističkom sistemu koji nije htio da prebaci krivicu na jedan narod, pa je sve bilo skrajnuto.
GLAS: U 2020. godini sniman je i film “Koridor 92” Slađane Zarić. Kakve reakcije bi mogle da budu na jedan takav film, s obzirom na to da je u pitanju novija istorija?
VIDOVIĆ: Živimo u konstantno turbulentnom periodu. Otkad znam za sebe, tu su stalno previranja, natezanja i prebrojavanja krvnih zrnaca. Bez otvaranja nekih stvari rane ne mogu da zacijele. Koridor je nešto što je bilo potrebno da bude snimljeno, kao što postoji još priča koje bi trebalo takođe da budu snimljene. Svačija rana jednako boli. Treba jedni drugima da pogledamo u oči, jer jedino istina liječi.
GLAS: Kada već govorimo o istini, i o stvarnosti, serija “Kosti” je prikazala jednu vrstu istine sadašnjosti.
VIDOVIĆ: Serija “Kosti” neophodna je da bismo sagledali trenutak u kojem živimo. Nismo uspjeli da se riješimo tekovina socijalizma, a upali smo u, da ga tako nazovem, korporativni kapitalizam i uvijek smo nesnađeni. “Kosti” govore o tome kako su ljudi koji najviše stradaju oni ljudi koji su pošteni. Poštenje se plaća visokom cijenom i dovede čovjeka do zida, a kad dođe do zida, on više ne može da odgovara za svoje reakcije. Tad svi postanemo Travis Bikl ili Kosta Govoruša.
GLAS: S Gagom Antonijevićem sarađujete i na seriji “Pevačica”. Šta biste mogli da nam kažete o tom projektu?
VIDOVIĆ: Antonijević, njegova scenaristkinja Nataša Drakulić i ja saradnju smo počeli na “Ubicama mog oca”, nakon čega je došla “Dara iz Jasenovca”, te uloga u “Pevačici”, koju su napisali za mene. Srećan sam i zahvalan što mi daju priliku da radim tako veliki posao i da igram dobre uloge. “Pevačica” će biti iskorak u žanrovskom smislu, jer su pomiješali estradni dio života s okultnim i nadnaravnim sferama koje su kod nas prisutne, pogotovo u južnoj Srbiji, gdje je to dio folklora. Jedva čekam početak emitovanja serije, što bi trebalo da se desi u februaru.
GLAS: Protekla godina bila je haotična u svakom smislu. Kako ste se prilagodili režimu rada i kakve promjene je to donijelo?
VIDOVIĆ: Samo tri puta u pozorištu smo prekidali rad na predstavi “Derviš i smrt”. Ovo je era informacija, ali toliko je previše svega da čovjek više ne zna u koje fioke da svrstava informacije koje dolaze do njega. Ja više ništa ne mogu da planiram. U planu imam nekoliko projekata, ali sve je neizvjesno da se ne usuđujem da bilo šta kažem. U ovom periodu shvatili smo da treba biti zahvalan i ići iz dana u dan. Pitanje je koliko smo razumjeli.
GLAS: Koliko je na površinu uspjela da ispliva empatija?
VIDOVIĆ: Nama je izgleda potrebno da se desi ogromna nesreća da bismo shvatili da posjedujemo empatiju. Treba nam vid katarze da se sjetimo da je najljepše kad možemo da pomažemo ljudima. I ne možemo jedni bez drugih. Nije džaba u zatvoru samica najgora kazna.
GLAS: Osvrnimo se na pomenuti komad “Derviš i smrt”, u kojem ste glumili Ahmeda Nurudina. Kakvi su Vaši utisci što se pripreme i rada na toj predstavi tiče?
VIDOVIĆ: To je možda najveći pozorišni projekat koje je Narodno pozorište Republike Srpske realizovalo i koji je uključivao veliku ekipu ljudi. Dejan Projkovski je reditelj koji je drugačiji od svih reditelja s kojima sam radio jer stvari postavlja filmičnije, magičnije, voli spektakl i iz glumaca izvlači ono što nisu znali da imaju. To je predstava koja je podigla ljestvicu u produkcijskom i kvalitativnom smislu i žao mi je što je nismo odigrali u Kastelu.
GLAS: Kako mislite da ste oživjeli lik Ahmeda Nurudina?
VIDOVIĆ: U posljednjih nekoliko godina zadesilo me mnogo teških uloga. Nurudin ima drugi sloj dogme, vjere, koju čovjek nađe u sebi. Pripremajući se za ulogu, mnogo sam čitao o orijentalnom načinu života i išao sam u džamije na službe. To i monaštvo je specifično u smislu asketizma, introspektivnosti i produhovljenosti. Do sada nisam imao priliku da se susrećem s tim ulogama, više sam igrao ekstroverte, a ova uloga je potpuno drugačija. Do momenta do kog se on razočara u božje i ljudske zakone i shvati da čovjek sam mora da uzme pravdu, što nije tačno, to je i vidio na kraju. To je uloga koja balansira između Hamleta i Raskoljnikova, između tih velikih individua. Najveća vrijednost romana “Derviš i smrt” je to što je to egzistencijalistički roman o čovjeku i velika je stvar naći u sebi pažnju i fokus da publici preneseš sve što jeste Ahmed Nurudin.
GLAS: NPRS je ove godine obilježio 90 godina, zbog čega smo se prisjetili prošlosti i početaka. Kako su Vaši počeci u ovom pozorištu izgledali?
VIDOVIĆ: U Narodnom pozorištu sam počeo da radim 2007. godine, kao student. Moja prva predstava bila je “Madam San Žen” u režiji Milice Kralj. Bila je to ogromna predstava i uspješna komedija. Imao sam sreću da radim sa dobrim rediteljima, kao što je Egon Savin, Mladen Materić, Kokan Mladenović, Ana Đorđević, Filip Grinvald. Za mladog glumca to je blagoslov. Ansambl NPRS je prepoznat kao jedan od najboljih na prostoru bivše Jugoslavije, a čini mi se, kad vlast shvati da su kultura i obrazovanje ono što najbolje promoviše naše vrijednosti, tad ćemo napredovati kao narod. Kultura je ono što te čini posebnim i drugačijim.
GLAS: Onda izdvajanja za kulturu treba da budu veća?
VIDOVIĆ: U “Karolini Nojber” postoji replika “da li išta što počinje nulom može da se nazove kulturom”. Mislim da je samo kod nas budžet ispod nule. Kultura se gura u zapećke i svi je se sjete kada dobijemo nagrade. Do tada smo nevidljivi. Mada, u posljednje vrijeme, vlast kao da više to prepoznaje. Mene zanima da ko god da je na vlasti shvati da su ljudi koji rade u kulturi entuzijasti koji žele najbolje od ovoga. Nije sve u materijalnim stvarima, ali mi materijalno ne možemo da radimo nešto veliko, kao što je recimo predstava “Derviš i smrt”.
GLAS: S obzirom na to da prelazimo u novu godinu, kakvu poruku imate za naše čitaoce za buduće dane?
VIDOVIĆ: Čovjek, kako kaže Nurudin, dobija samo kad daje. Čitaocima poručujem da više pažnje obrate jedni na druge i da se više vole.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
