Zdravko Mićanović za “Glas”: Profesija i ljubav stopljeni u jedno

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo Zdravko Mićanović, poznati slikar, grafički dizajner, ilustrator, karikaturista i strip umjetnik objašnjavajući u kojem bi umjetničkom žanru opisao svoj život i karijeru, od rođenja u Loparama 1952.  godine, djetinjstva u Brčkom, mladosti u Tuzli,  preko školovanja u Sarajevu i Beogradu, rada u dizajnu i marketingu te crtanju ilustracija i stripova i profesorskog posla. Cijenjeni umjetnik i profesor ovih dana posjetiće Banjaluku, gdje će u okviru “Salona stripa” predstaviti svoj rad na polju stripa i ilustracije koji je počeo tokom djetinjstva, a bavio se drugim i zanimanjima ali prema svojim riječima, nikad nije odustao od umjetnosti.

- Prvo sam bio nezajažljivi čitalac. Sjećam se da sam drugu u osnovnoj školi kada dođe vikend, a tada se samo nedjeljom nije radilo, za čitanje deset stripova iz serije “Crtani romani” plaćao banku (deset dinara). Kao srednjoškolac, najviše pod uticajem “Plavog vjesnika” i strip crtača okupljenih u toj redakciji, počeo sam i crtati. Drug i ja smo pokrenuli i ulični list obećavajućeg naslova “Uzor” oslanjajući se, ja na Julija Radilovića, a drug na Žarka Bekera. Uspjeli smo smisliti i nacrtati dva broja. Proširivanjem redakcije došlo je do nepremostivih nesporazuma i prestali smo sa tom aktivnošću. Tu su strip iskustva i iz vremena studiranja i rad sa dvojicom drugova na stripu “Filozofska zezistika”. Naravno, njih dvojica scenarista studirali su filozofiju. Kada sam nedavno predložio jednom od njih da obnovimo taj strip, odbio je sa obrazloženjem da su okolnosti drugačije, ali me nije uvjerio da je obnova stripa nemoguća makar zbog mog tadašnjeg nezrelog pokušaja i rezultata. Likovnu akademiju sam završio na slikarstvu, ali sa teoretskom temom sa nazivom “Kako strip vizuelno jeste” - dodao je on.

GLAS: Od teorije ste ponovo prešli na praksu, pod geslom da se od životne ljubavi ne odustaje?

MIĆANOVIĆ: Kada je riječ o stripu osamdesetih sam bio najaktivniji, organizujući, između ostalog, na Radio Tuzli radio školu stripa obilazeći škole i đačke domove, naravno pričajući o stripu, ali i crtajući stripove. Osmislio sam četiri strip junaka smiještajući ih u aktuelnu zbilju sredina u kojima su listovi izlazili. Jedan od listova, “Front Slobode” bio je organ SSRNJ opštine Tuzla i izlazio je dva puta nedjeljno. Ostala tri lista “Kreka”, “Banka” i “PTT”  izlazili su, ako se ne varam, mjesečno. Stripovi su objavljivani u jednom kaišu. Onda su slijedili i pokušaji u karikaturalnom, realističkom i eksperimentalnom stripu, za neke pišući samo scenarije ili češće koristeći književna djela kao predloške autora meni bliskih tema. Taj plodni period tekao je uslovljen “specifičnim okolnostima” do početka saradnje sa Narodnim pozorištem u Tuzli, otkrivanjem plakata kao neslućenog izazova koji me odvukao od stripa za izvjesno vrijeme. Saradnjom sa listom “Bijela pčela” počinje rad na stripu u kontinuitetu i traje evo već dvadeset godina sa profesionalnom upornošću i životnom ljubavlju stopljenim u jedno.

GLAS: Radili ste mnogo u primijenjenoj umjetnosti od marketinga do ilustrovanja knjiga. Koliko ste u tim oblastima rada imali kreativne slobode u odnosu na strip  i koliko Vam je rad u toj oblasti pružao autorske satisfakcije?

MIĆANOVIĆ: Pozicije grafičkog dizajnera i ilustratora nisu donosile privilegiju izbora zadataka. Autorsku satisfakciju sam nalazio u vaninstitucionalnim projektima i onima za neprofitabilne organizacije. Plodna je bila saradnja sa neformalnim pozorišnim grupama i amaterskim pozorištima za koje sam radio plakate. Jedno iskustvo, mi akteri, i danas spominjemo sa blagom sjetom i nevjericom. Plakat za jednu predstavu je povučen zbog toga što smo odlučili da na plakatu ne budu imena glumaca, nego njihovi nadimci. Ali to su bili Haš, Mošo, imena i značenja politički nepodobna u tadašnjim društvenim prilikama.

GLAS: Vaša saradnja sa dečjim listom “Zmaj”, obilježila je ne samo vašu karijeru već i djetinjstva brojnih generacija? Kako je došlo do tog rada i kakve uspomene danas nosite iz nažalost ugašenog “Zmaja”?

MIĆANOVIĆ: Zahvaljujući preporuci kolege tadašnjeg urednika lista počela je saradnja. Odnosila se na ilustrovanje književnih tekstova i trajala je do gašenja lista. Često u “Zmaju” mi je dopadalo da ilustrujem rubriku “Zanimljivosti oko sveta”, koju je uređivao Pavle Kićevac, jedan od urednika “Kekeca” u vrijeme mog otkrivanja tog šarenog papirnog čuda, kako sam “Kekec” doživljavao. Okruženje starijim i priznatim autorima, čak i profesorima sa Fakulteta primenjenih umetnosti, onda i ilustratorima koji su pripadali mojoj generaciji, na kraju i susreti sa Mirom Alečković, urednicom lista, u svakom slučaju imponovali su ali i održavali osjećaj skorog gašenja u ranim godinama njegovog izlaženja izvanrednog dječjeg lista.

GLAS: Impresivna je Vaša saradnja sa listom “Bijela pčela” gdje od 2003. godine objavljujete stripove u kojima spajate pedagoški rad i devetu umjetnost? Kako je došlo do te saradnje i šta je prema Vašem mišljenju njen najvažniji aspekt?

MIĆANOVIĆ: Baš u vrijeme gašenja “Zmaja” pojavila se “Bijela pčela”, list za svu djecu, kako u podnaslovu lista može da se pročita, list sa kojim drugujem evo dvadeset godina. Za početak saradnje sa “Bijelom pčelom” volim da kažem da su “krive” tri dame: prva, Gordana Maletić, naša priznata književnica, koja mi je pokazala put ka “Bijeloj pčeli” intervjuom za rubriku “Kad sam bio mali, druga”, glavna urednica Tanja Olujuć, otvorila mi je vrata lista, a treća, izvršna urednica Ljerka Radojčić je (na moju radost) vrata zatvorila po mom ulasku. Nažalost, Tanja nas je napustila prije deset godina, a evo nedavno i Ljerka. U “Bijeloj pčeli” već više godina uređujem i realizujem rubriku “Azbuka i strip”, najčešće prema književnim djelima pisaca za djecu kao predlošcima. Već nekoliko godina radim i autorski strip, a s ponosom sam prihvatio da popunjavam stripom sa temom iz ekologije prazninu koja je ostala na zadnjoj strani odlaskom Borivoja Dovnikovića Borda, našeg eminentnog stvaraoca u oblasti animacije, takođe i stripa. Angažman u “Bijeloj pčeli” podrazumijeva ispunjavanje dva uslova, da je rad prilagođen đacima osnovnih škola i da na određen način približava stvaralaštvo autora na srpskom jeziku djeci srpske nacionalnosti koji žive u Hrvatskoj. Između ta dva određenja i te kako se nađe pregršt kreativnih izazova za rad potaknutih i tim motivom.

GLAS: Godinama radite kao profesor i pedagog, iza vas je ogromno profesionalno iskustvo. Kako Vam se čini srpski strip danas i koliko su nove generacije sklone toj vrsti umjetnosti?

MIĆANOVIĆ: Djelimično poznajem srpsku strip scenu, a istinski tek pojedine autore. Vjerujem da među mladima ima interesovanja za strip, ali ono je neumitno vezano i za gotovo uznemirujuće i neuhvatljivo brze tehnološke promjene i digitalno doba koji nameću i drugačija pravila, naravno i u stripu. Povodom dvadesetogodišnje saradnje sa “Bijelom pčelom”, kao da sam osjetio vrstu potrebe da napokon javno i cjelovito predstavim vlastiti strip rad, ujedno da se počnem približavati i ljudima iz svijeta stripa, čime ću iz blizine upoznati i današnju strip scenu. U tome, pored nekih mojih kolega, bivša studentkinja sa Grafičkog dizajna sada koleginica Dragana K. bila je zahvalan insajder dostavivši mi brojeve telefona i i-mejlove nekoliko značajnih ljudi iz strip miljea. Zahvaljujući jednom od njih, Zoranu Stefanoviću, došao sam i do Predraga Ikonića i “Devete dimenzije”, evo sada i do Banjaluke na 6. “Salon stripa”.

Favoriti

GLAS: Oprobali ste se u brojim strip žanrovima. Ima li favorita među njima i koji su Vas autori i stripovi pokretali kao konzumenta i čitaoca?

MIĆANOVIĆ: Pripadam generaciji “bumera” koja je u Jugoslaviji pretežno odrastala na stripovima francusko-belgijske škole, što me inficiralo i što je za mene inspirativno u radu za “Bijelu pčelu.” Fantastika u stripu mi je bliska. Većinu stripova iz “Kekeca”, “Plavog vjesnika” i nekolicine drugih listova iz šezdesetih i danas rado prelistavam i čitam. Nedavno me istinski obradovalo izdavanje prve tri epizode sa Krckom i Maleckim, u izvornom prevodu Duška Radovića, a među omiljenim stripovima tu su naravno Morisov “Talični Tom”, Fosterov “Princ Valijant”, “Džeri Spring”, “Bijeli konjanik”. Posljednjih godina interesovanja su razlivena i ne stižem revnosno pratiti izuzetno bogatu i raznovrsnu strip produkciju srpskih izdavača.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.