Žarko Laušević, glumac, za “Glas Srpske”: Što se prije pogledamo u ogledalo, manje će boljeti na kraju
Svaki čovek mora da zna koji je put za njega, ženu, brak i decu. Deluje utopistički, ali moraš da kreneš od sebe, od popravljanja i osvešćenja sebe. Što se pre pogledamo u ogledalo, manje će boleti na kraju. Kraja nisi svestan, a po kraju će te prepoznati. Bežiš od njega, a još niko nije premostio kraj.
Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Žarko Laušević, koji je nedavno glumio Aćima Katića u seriji “Koreni”, a igra Iliju u seriji “Državni službenik”. Prošle godine je objavio knjigu “Sve prođe, pa i doživotna”.
GLAS: Ostavili ste zapažen trag ulogom Aćima Katića u seriji “Koreni”. Kakvo je Vaše iskustvo što se prebacivanja u Katićev lik tiče i iznošenja takvih emocija pred publiku? Da li ekranizovanjem ovakvih djela vraćamo i interese za čitanje tih djela?
LAUŠEVIĆ: Bilo nam je važno da čitanjem “starih” knjiga pronađemo paralele sa savremenim trenutkom. To i jeste odlika sjajne literature, da može svevremeno da funkcioniše. To je bila i Šušljikova ideja ekranizacije “Korena”. Potreba da vidimo gde smo istorijski bili tada, a gde smo sad i jesmo li se pomerili za vek i po? Istorija je i sadašnji trenutak, to nikako da razumemo. Kao da se stalno dičimo prošlošću i uzdamo u budućnost, sećamo se i nadamo slavi, a gde smo mi danas? Što se mene i “Korena” tiče, mislim da su samo promenjeni moda i scenografija, ostalo je isto. I mi ćemo jednom biti istorija. Hoće li nas se stideti ili po dobru pominjati? Mrtvi su mirni, nedodirljivi, a nerođeni nepredvidivi, gde smo to mi, potomci znanih, očevi neznanih?
GLAS: Šta je negativno u svemu tome?
LAUŠEVIĆ: Šta je negativno? Nažalost, istorija nije učiteljica života. Latini su nas pogrešno savetovali. To je negativno. Mi smo primitivna bića koja u svakoj generaciji moraju nanovo da otkriju i vatru i toplu vodu, a i onu rupu na saksiji.
GLAS: Koliko je značajno prikazati tako intrigantnu tematiku (kao u seriji “Državni službenik”) i može li tematski okvir krimi akcije značajno da utiče na svijest gledalaca i rasvijetli velike i važne teme?
LAUŠEVIĆ: Neće serija “Državni službenik” rasvetliti naše dileme, ali će možda probuditi svest da jesmo deo sveta, da ne možemo mimo njih i da ćemo neminovno deliti njihovu sudbinu s onoliko malo žetona koliko imamo za tim tuđim velikim kockarskim stolom. Treba da smanjimo vekovni doživljaj mitomanije i želju da uvek mi, Srbi, “krojimo” sudbinu sveta. Kad smo kod krojenja, tu je jedino tačno da se svet uvek “krojio” preko Srba, a mi nikako to da shvatimo. Treba da prestanemo da se ponosimo gubicima, da pronađemo suštinski zajednički srpski interes, a ja mislim da je to - preživljavanje. Mnogo nas malo, a lako podeliti. Treba izučavati sudbinu Jevreja. Jednako ih je malo kao Srba, a nikad nisu uspeli da ih zavade.
GLAS: Naša sloboda nikad ne može biti ostvarena u nekom iskonskom i apsolutnom obliku. Mislite li da ljudi previše teže tome i tako propuštaju mnoge bitne trenutke kratkog i prolaznog ovozemaljskog bivstvovanja?
LAUŠEVIĆ: Jako je teško odgovoriti na ovo pitanje. Meni pogotovo. Nisam siguran da sam prava ličnost koja bi mogla raspravljati ili odgovarati na temu - sloboda. To je vrlo lično pitanje. Nažalost, nisam uspeo da odvojim lično od opšteg na ovu temu, tako da nisam u stanju da odgovorim na ovo pitanje.
Dobro. Sramota je okretati glavu. Moja je sloboda jako intimna sfera. Mislim da je to važno kod većine javnih ličnosti. Sloboda je, po mom mišljenju, šetati, udisati vazduh bez pretpostavke poznatosti, sa slobodom ludovanja sa svojom decom. Poznatost briše tu mogućnost, briše i slobodu dece, nažalost. Ja, generalno, nisam, niti ću ikada biti slobodan čovek. Gledajte ptice, pitajte decu. Sloboda je prostor kojim se pružate. Kavez u kojem živite. Kavez je isto sloboda. Da ćete živeti i preživeti, da će vas hraniti, da vas neće mnogo mučiti i brzo ubiti. Sloboda je i pravo da sami ograničite okvir svoje neslobode.
GLAS: Kako gledate na slobodu umjetničkog izražavanja i kritičkog mišljenja ovdje, na prostoru Balkana? Jesmo li u letargiji u svakom smislu?
LAUŠEVIĆ: U Americi možete izjaviti šta god hoćete o predsedniku, o sistemu u kom živite. Nimalo vam se neće promeniti život. Neće ni sistem, neće ni predsednik. Evo, i ja ovo sad mogu da kažem, kao američki državljanin, ne dopada mi se zdravstveni, izborni sistem, ne dopada mi se mnogo stvari. Volim Sandersa, ali niko me neće zbog toga staviti na neku crnu listu. U Srbiji? Teško pitanje i još teži odgovor. Moja biografija ima dosta opterećenja, tako da je mene bolje apstrahovati iz bilo kojeg javnog političkog stava. Jesam letargičan jer ne živim u Srbiji.
GLAS: Zašto nema umjetničke slobode, zašto se vitoperi i zašto se ljudi više ne bore da je dobiju?
LAUŠEVIĆ: Ne mislim da je nema, ali mislim da neki projekti imaju bolju političku prolaznost. Reći ću vam svoju priču. Radio sam film “Volja sinovljeva” pretprošle godine, beskrajno inventivan futurustički film, s ozbiljnim asocijacijama na budućnost sveta, na ovaj prostor. Nestalo nam je novca. Na koja god sam vrata pokucao dobio sam konkretan odgovor - Eeee, tu igra i Sergej Trifunović. Da. Igra. Odustao sam. Ne umem da se objašnjavam. Ne volim kako Sergej psuje. Volim kako glumi i razmišlja. Ne umem da odvajam. Ne umem ni da procenim, odavde. Bolje znaju političari, investitori.
GLAS: Na pojavu šund literature i kič sadržaja se gleda kao na nešto što nužno dominira nad kvalitetnim sadržajima. Gleda se na to sa strahom, kao da nečiji ukusi mogu da unište kvalitet drugih ukusa. Kako to promijeniti?
LAUŠEVIĆ: Moramo da krenemo od kuće. Čuh neku žalopojku jedne majke kod Olje Bećković da treba uvesti zakon da deci bude zabranjen izlazak iz kuće posle 11 uveče. Olja je brutalno tačno odgovorila - “Taj zakon, gospođo, morate vi da uvedete kod kuće”. A opet, možemo mi da ograđujemo, savetujemo koliko hoćemo, deca će - izabrati. Naše je da ponudimo, i ništa više. Oni jesu naša budućnost, ali izabraće svoju. To je njihova odgovornost. Otac Nenad Ilić je dobar parametar, dobar otac. Moja odgovornost je bila da biram između Jadranke Stojaković ili Bore Čorbe. To je bila moja privatna stvar i odgovornost. Tako će ostati. Nije mi dobro veče bez Jadranke i Miladina Šobića.
GLAS: Moramo da budemo više samokritični i da težimo stvaranju nečega što je bolje?
LAUŠEVIĆ: Moramo da se fokusiramo. Svi. Država mora da ima program koji će razumeti svaki čovek, pripadnik te države. Svako preduzeće mora da ima koncept uspešnosti svoje firme. Svaka porodica treba da napravi svoju viziju uspeha.
GLAS: Koliko je važan upliv sopstvenog “ja” u najiskrenijem obliku prilikom stvaranja, prilikom glume i postoji li prava umjetnost bez potpune predanosti ličnosti koja je stvara?
LAUŠEVIĆ: Glumac se pretvara u drugo biće kad glumi. Tako smo učeni. Tu nema prevare. Sem ako ne otkrijete raskorak između suštinskih moralnih principa, zbog kojih, između ostalog, još nikad nisam prihvatio ništa da glumim u Americi. Inače, gluma je sposobnost da budete dragi i drugi, i kod trećih izazovete emocije. Vi advokatišete, branite, zastupate i krivicu ili promovišete pozitivne odlike vašeg karaktera. Prevara? Umetnost jeste, što bi rekla Mirjana Novaković -”najsavršenija laž na svetu u kojoj ima najviše istine, za razliku od istorije koja se (samo) pretvara da je istina.”
GLAS: Da li pisanje može da bude pravo i da vrijedi ako stvaralac ne ostavi dušu u tome, ako to stvara sa distance, sa pretvaranjem?
LAUŠEVIĆ: Kao pisac, sa druge strane, pogotovu ako insistirate na ovakvom žanru koji ja gajim, jeste drugačije. Drugačija vrsta odgovornosti. Tu nema laži, nema prevare. To je život. Ne bih lako kalkulisao time. Ne umem. Dok ne promenim žanr, makar.
GLAS: Kada biste progovorili o nostalgiji kao o sentimentu koji vuče mnoga veličanstvena djela, šta bi bilo prvo čega biste se dotakli?
LAUŠEVIĆ: Dotičete jedno pitanje koje neminovno sa nostalgije odlazi u domen emigracije. To su fenomeni koji su povezani. Ono što se meni otkrilo, a ne verujem da sam prvi emigrant kome se to pojavilo, jeste činjenica i osećaj žrtvovanja, mada, eto sticajem okolnosti, vraćam se i ne osećam se (više) toliko emigriranim. Osećaj koji je bio dominantan poslednjih dvadesetak godina je saznanje da vi, kao izgnana osoba, svesno žrtvujete svoje sopstvo s ciljem produženja. Vi niste nigde, ni tamo odakle ste krenuli, niti ćete ikad pripasti sredini u koju ste prispeli. Sad se osećam kao osoba na putu i često, ako zaspim u avionu, nisam siguran da li odlazim ili se vraćam. Te suze stjuardesi objasniš kao razliku u vremenu. Džet-leg.
GLAS: A to sa sobom, naravno, vuče veliki teret i odgovornost?
LAUŠEVIĆ: Imate odgovornost prema deci koja nastavljaju tamo. Treba ih prehraniti i sačuvati. Od nove sredine. I od zaborava na staru. Nimalo lak zadatak. I tako lagano dođete da je jedini put - čuvanje jezika, što je jedini sinonim za otadžbinu. Ja nisam naučio engleski, ali sam deci sačuvao otadžbinu. Makar sam na to ponosan. To je moje najveće delo.
GLAS: Za kraj, šta bi bila Vaša poruka našim čitaocima širom Srpske?
LAUŠEVIĆ: Majka me je probudila da ne zakasnim na voz. Kretao sam u Beograd, na studije. Malo prtljaga i još manje saveta. “Pokrivaj se, sine, neće majke tamo biti. Moraš sam.”
“Državni službenik”
GLAS: Da li biste mogli da podijelite utiske rada na seriji “Državni službenik”?
LAUŠEVIĆ: Ono što pokušavam da radim u ovom novom životu je da novim očima gledam na našu profesiju. Sa povećanim respektom na svaki segment ove profesije i onog što će na kraju završiti ispred kamera. Radim to jer se sećam uglavnom lošeg odnosa prema profesiji, države, producenata, pojedinaca koji su se ponašali kao bogovi. Prenosim iskustva iz svog nevremena. U jednom trenu na mom “službenom putu” sam uspeo da sprovedem ideju da svi u sobi u kojoj sam bio krenemo da persiramo jedan drugog. Svi te negiraju, maltretiraju, država, policija, zašto bismo to isto radili i jedni drugima? Morate mi verovati, bilo je lekovito. Tu je negde i koren našeg neuspeha, ili uspeha, ako hoćete. Morate pokazati poštovanje prema svom. Deci, tradiciji, školi, ognjištu. Prema sebi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.