Vlastimir - Vlasta Velisavljević, doajen srpskog glumišta za Glas Srpske: Nije mogao svako da glumi u Titovo vreme

Aleksandra Glišić
Vlastimir - Vlasta Velisavljević, doajen srpskog glumišta za Glas Srpske: Nije mogao svako da glumi u Titovo vreme

Beograd - Sa nevjerovatnom energijom i umjetničkim žarom doajen srpskog glumišta Vlastimir - Vlasta Velisavljević igra i u 91. godini, niže uspjehe, dobija nagrade, a publika ga jednako voli na sceni i TV ekranu.

Glumac koji iza sebe ima veliki spektar uloga za "Glas Srpske" govorio je o godinama u kojima je ostvario najviše uloga, ali i o druženjima sa slavnim imenima srpske kinematografije i pozorišta.       

Dok uživa u novom priznanju koje je dobio ovih dana – "Zlatnom ćuranu" za životno djelo koje mu je pripalo na "Danima komedije" u Jagodini, i sprema se za igranje jedne od aktuelnih predstava prisjetio se kako je izgledalo kada je sa slavnim Zoranom Radmilovićem i Đuzom Stojiljkovićem provodio noći u pozorištu.

- To je taj boemski deo naših života, ali nisu to bile lumperajke niti pijanstva. To je bilo jedno pravo noćno druženje, često iznuđeno. Kada je padao sneg pa trolejbusi nisu vozili, pa se nije moglo doći na predstavu na Crveni krst. Tada bi predstavu otkazali, a nas trojica smo u tim zavejanim noćima sedeli do jutra u našem salonu. Pričali, uživali, veselili se. Izađemo napolje, a sneg do pojasa - priča Velisavljević.

Ako je, dodaje, i bilo i pijanstva onda je to bilo neko prijatno, lepo pijanstvo, da se malo otrgnu od stvarnosti i od nekih situacija u kojima su se trenutno nalazili.

- Pozorište ne može da menja krupne stvari, time sam se zanosio kad sam bio mlad. Prva sam generacija pozorišne akademije, školska 1948/49. To je zapravo prva generacija prve klase, glumaca profesora Mate Miloševića. Ostao sam poslednji, Đuza se dugo držao sa mnom. Jedva smo čekali da se nađemo posle predstava, da popričamo. Popijemo - da se setimo na mlade dane - priča Velisavljević koji i danas ima aktuelne predstave u Jugoslovenskom dramskom pozorištu gdje je proglašen za doživotnog počasnog člana.

Đuzu je posjećivao i u staračkom domu, u njegovim posljednjim danima.

- Odlazio sam stalno kod njega u posetu, bio je nepokretan, hteo sam da ga vozim, ali on nije hteo. Ali smo se i dalje svađali kao u mladosti - kaže glumac koji igra na sceni sa mladim kolegama, studentima Vlade Jevtovića, kojeg je on primio u pozorište.

Iako je i ranije dobijao značajna priznanja kaže da je "Zlatni ćuran" drugačije odjeknuo u javnosti. 

- Prijatno je imati jednu takvu nagradu. Dok sam primao razna druga priznanja niko me nije posebno zvao zbog toga. Međutim, sada je naglo poraslo interesovanje. Izgleda da "Dani komedije" u Jagodini mnogo znače i to je jedini pravi glumački festival - ocijenio je Velisavljević priznajući da još žali što predstava "Buba u uhu" nije ušla u Ginisovu knjigu rekorda, a decenijama je igrao u njoj.

Riječ je o predstavi koja je još živa, ali u novoj podjeli.

- Mnogo upravnika JDP-a nije volelo tu predstavu, ali su morali da je stavljaju na repertoar jer je donosila prihod i novac, sala je stalno bila puna. I kada god su zatrebale pare pozorištu za nešto onda su stavljali "Bubu u uhu" na repertoar. Jednog meseca smo igrali 22 puta, to je apsolutni rekord - prisjetio se Velisavljević.

Mlade generacije upoznale su ga zahvaljujući TV seriji "Vojna akademija" u režiji Dejana Zečevića, gdje je u prvoj sezoni igrao djeda jednog od kadeta. 

- To je mala uloga, a kada sam došao na snimanje pitao sam reditelja zašto nemam tekst. A on mi je odgovorio da smislim nešto. I tako je i bilo. U dijalogu oca i majke ja sam dodavao svoje replike. Nekako sam se udenuo u tu seriju - priča glumac koga je šira publika upoznala preko lika magistra Đorđevića u TV seriji "Bolji život".

U vrijeme njegove mladosti, kaže, nije svako mogao da se bavi glumom, jer je Titov režim bio strog.

- Bio sam glumac u Tuzli i Mostaru. A bilo mi je zabranjeno da igram u Beogradu. To je bio takav sistem, nisu dali svakom da bude u pozorištu, tako da sam ja izgubio neke godine. Za Banjaluku me vežu lepe uspomene i gostovanja, ali i knjiga turskog pesnika Nazima Hikmeta koja je u to vreme, na moje veliko iznenađenje štampana upravo u ovom gradu - sjeća se Velisavljević.

Oduvijek je, priča, bio rusofil, a zbog toga je svojevremeno bio odbačen, pa je upravo zato dio karijere gradio izvan Beograda.

- Sve nove beogradske predstave gledam. Ovi mladi glumci su jedno čudo, pre svega su sjajni partneri na sceni. Gostovali smo u Ljubljani, pa u Zagrebu, Pekingu, Šangaju, gde sve nismo išli. Oni vode računa o meni, i to veoma raduje. Znači da sam im još potreban - priča Velisavljević koji igra u predstavama "Skakavci", "Uobraženi bolesnik", "Sumnjivo lice" i "Hamlet", "Gospođa ministarka", odnosno ima deset do dvanaest izvođenja mjesečno i za svako se predano sprema.

Originalan pečat

Vlasta Velisavljević je glumom počeo da se bavi 1938, sa četrnaest godina, u Narodnom pozorištu na sceni Manježa, gdje je tada bilo Roda pozorište koje je vodila Gita Predić.

U karijeri je ostvario oko 350 uloga u pozorištu, na filmu, i televiziji. Od filma "Orlovi rano lete" iz 1966. preko popularne serije "Pozorište u kući" do novijih ostvarenja poput "Belih lavova" ostavlja originalan pečat gradeći različite likove.

Saradnja

- Drago mi je što se i u Republici Srpskoj školuju mladi glumci među kojima ima i studenata iz Srbije. Sve što je u Beogradu pripada Banjaluci i sve što je u Banjaluci pripada Beogradu. Zato je dobra i saradnja glumaca. Lepo je da se ponosimo jedni drugima - kaže Vlasta Velisavljević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana