Vlado Danić, pijanista i tenor, za “Glas Srpske”: Klasična muzika pisana za sve ljude

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo pijanista i tenor Vlado Danić, osvrćući se na dugogodišnju saradnju s koleginicom violinistkinjom Natalijom Todorović, kojoj je u petak naveče bio klavirska pratnja na koncertu “Violinska promenada”, održanom u Banskom dvoru, gdje su nastupili s Gradskim tamburaškim orkestrom pod dirigentskom palicom Zlatana Mirića. Na koncertu su izvedene Mocartove, Betovenove, Granadosine, Sarasateove, Montijeve, Elingtonove, Kindove i Vilijamsove kompozicije, kao i autorska djela Natalije Todorović.

- Što se tiče koncerta u Banskom dvoru riječ je o klasičnom repertoaru koji sviramo već nekoliko godina, repertoar za solo violinu. Djela su pisana za violinu i klavir, a neka za klavir i violinu - dodaje on.

GLAS: Kada je riječ o zajedničkim nastupima koliko je lako ili teško uskladiti muzička usmjerenja? I u čemu je tajna dobre saradnje?

DANIĆ: Kroz ovaj posao naučio sam se važnosti prilagođavanja. Priroda posla jeste takva da je raznovrsno sve što se tiče instrumenata, temperamenata, saradnika i kolega s kojima sarađujem. Sve treba svesti na univerzalne postulate komunikacije. Ako se stvari postave profesionalno, sve je moguće. Tu često može da zasmeta sujeta, ali treba se oslobađati toga i spustiti ego, jer to zatvara čovjeka.

GLAS: Nastupate u mnogim opštinama i gradovima, što je samo jedan način širenja kulture i umjetničke muzike svuda. Koliko je publika u različitim sredinama zainteresovana za takve koncerte i šta bi još trebalo poboljšati na tom polju?

DANIĆ: Natalija ima ogroman entuzijazam, veliku inicijativu, volju i energiju za rad, organizaciju koncerata i za komunikaciju. Pozitivno je postojanje volje i to što nema predrasuda što se tiče prezentovanja klasične muzike bilo gdje. Klasična muzika je pisana za sve ljude, ne za elitu, obrazovane ili imućne. Kada negdje idemo, ako nije orkestar u pitanju, prije svega potreban je klavir, neizostavan kao pratnja. Stoga, najbolje bi bilo da u svakom kulturnom centru postoji neki koncertni klavir, sređen, naštimovan, s dobrom mehanikom. Tada je manje bitno kakva će sala biti i akustika. I uglavnom smo imali dobru komunikaciju sa svima gdje smo uspjeli da održimo koncerte.

GLAS: Nedavno ste na koncertu “Veče operskih diva” otpjevali dio arije iz “Travijate” (koji pjeva Alfredo). Taj koncert bio je jedan od primjera velike zainteresovanosti publike za operu. Šta bi što se toga tiče trebalo promijeniti da bi sličnih koncerata bilo više i da bi opera trajno zaživjela?

DANIĆ: Mnogo je tih početaka. Evo sada je nešto krenulo opet pa nadamo se da neće stati. Glavni problem jeste to što smo ovdje upućeni na jednu ili dvije osobe koje nam to mogu organizovati. U najboljem slučaju trebalo bi da se radi pomalo da bi se stiglo do nečega većeg. Potreban je entuzijazam, dobra volja i oslobođenost ega, sujete. Imamo srednju muzičku školu, imamo akademiju koja proizvodi kvalitetne klasične muzičare. Treba im praviti prostor i tržište gdje će moći da nastupaju.

GLAS: Angažovani ste u Muzičkoj školi “Vlado Milošević” kao klavirski saradnik-korepetitor na gudačkom, duvačkom i odsjeku za solo pjevanje. Kakva su Vaša iskustva što se rada s mladim, budućim muzičarima tiče? Zahtijevaju li današnje generacije drugačije pristupe koji bi održali početnu iskru ljubavi i talenta koje imaju?

DANIĆ: Tu bi isto sve sveo na dobru komunikaciju, jasnu, preciznu i artikulisanu. Potrebno je imati pravu, korisnu informaciju i znati kako je reći nekome da se sa što manje priče shvati suština. Tu pedagogija daje mnogo prostora. No, čovjek prije toga mora znati šta tačno želi da dobije, koji je cilj te komunikacije i na koji način će se to prezentovati. Najveća radost je kada se nešto na čemu radimo i u šta ulažemo vrijeme i energiju ostvari. To najviše ispunjava, kao i čitav radni proces. Što se tiče pristupa, osjeti se razlika u ovim novim generacijama kod kojih je u određenoj mjeri prisutna nezainteresovanost i manjak želje da se više udube.

 Uloge i uticaji

GLAS: Čija djela su na Vas kao pijanistu ostavila najveći trag i usmjerila Vas? I u kontekstu opere postoje li neke uloge kojima biste u budućnosti voljeli više da se posvetite?

DANIĆ: Veliki utisak na mene je ostavio Rahmanjinov, a pored njega Bah, Mocart, Betoven, Čajkovski, Vivaldi, Skarlati, Verdi i drugi. A ko priča o operi, ne može bez Verdija. Verdi je neprevaziđen, dao je jedan konkretan izraz, što se opere tiče i tretmana glasa i teksta. Ta neka velika duševna stanja tako precizno i jasno s lakoćom napisana. To i jeste osobina velikih umjetnika. Jasnoća i preciznost u izražavanju, u opisivanju raspoloženja muzičkim sredstvima. U kontekstu operske uloge, izdvajam neke tenorske, pošto sam tenor, a to su Mario Kavaradosi iz “Toske”, mnoge uloge iz Verdijevih opera, zatim uloga Lenskog iz “Evgenija Onjegina”, Verdijev Otelo, te Pučinijevi Kalaf i Turandot. Treba početi od nečega. Nadamo se da će kod nas to da zaživi, jer publika postoji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.