Vječita gospođa ministarka

Već premijernim pojavljivanjem u ulozi Tereze u predstavi "Bračne noći" 1902. godine osvojila je publiku. Po raspadu trupe sa nekolicinom kolega krenula je da obilazi vojvođanske, slavonske i bosanske varoši. U Varaždinu je 1907. godine dobila i prvu dramsku ulogu - igrala je udovicu u komadu "Nada". Prekretnica u njenoj karijeri se desila u avgustu 1911. godine, kada je gostovala u Beogradu. Tu ju je zapazio upravnik Milan Grol. Samo mjesec kasnije primljena je za privremenog člana Narodnog pozorišta, a ubrzo postaje i njegov stalni član. Njene zapaženije uloge su Toaneta u "Uobraženom bolesniku", Dorina u "Tartifu", Nera u "Podvali", Stana u "Stanoju Glavašu", a posebno one u Nušićevim djelima - Sarka u "Ožalošćenoj porodici", Juliška u "Putu oko sveta", gospođa Spasić u "Uježu", Mica u "Vlasti" i Živka u "Gospođi ministarki". Ostalo je zapisano da je čuvena glumica 7. marta, od deset časova prije podne do dva poslije podne, primala čestitke u skadarlijskoj kafani "Dva jelena". Dešavalo se da Žanka po godinu ne dobije novu ulogu, ali zbog toga nikada nije protestovala. Poznato je i da je Branislav Nušić, pišući "Gospođu ministarku", mislio baš na ovu glumicu. Sama predstava je doživjela izuzetan uspjeh - do 1941. izvedena je više od dvije stotine puta, a gostovala je na scenama Beča, Praga, Budimpešte, Sofije, Varšave, Krakova i Vilnjusa.

Nušić je napisao povodom stotog izvođenja predstave: "Draga Žanka, Vi i ja danas imamo malu, intimnu svetkovinu. Mogu događaji menjati režime, mogu se krize zavitlavati i obarati kabinete; Vas se krize ne može dotaći, Vi ostajete ministarka, jedina ministarka, uvek ministarka".

Svih tih godina slobodno vrijeme je najradije provodila u skadarlijskim kafanama, posebno u "Tri šešira". Sa dolaskom rata njen boemski život se promijenio. Žanka je uz ostale bolesti imala problem sa dijabetesom i nabavkom insulina. Zato je tokom rata učestvovala u pozorištima "Veseljaci" i "Centrala za humor", kao i u programima Radio Beograda. Ona je izvedena pred sud za suđenje zbog zločina i prestupa protiv nacionalne časti 3. februara 1945. Poslije dužeg vijećanja, osuđena je na osam godina gubitka nacionalne časti. Nije imala branioca, čak ni po službenoj dužnosti. Kazna je bila i društvenokoristan rad i određeno joj je da čisti ulice. U molbi za pomilovanje, dvije godine kasnije, navela je da je tokom rata krila u svom stanu Koču Popovića i Samuila Pijadu, te porodicu Flore. Nudila je svjedoke, a na kraju zamolila dopuštenje da se vrati umjetničkom životu, da ne bi živjela od tuđe milostinje.

U ljeto 1947. posjetio ju je Milivoje Živanović i saopštio da joj je sve oprošteno. Dolazi i Bojan Stupica, prethodno dobivši saglasnost Radovana Zogovića i Agitpropa CK da Žanku može da angažuje u novom, Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Međutim, ta vijest ju je "dotukla" i umrla je tri dana kasnije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.