Virdžinija Vulf preminula prije osamdeset godina: Krhka snaga slomljenog svijeta
Jedan od najzačudnijih i najgenijalnijih umova svjetske književnosti bila je Virdžinija Vulf, koja je svojim jezikom, temama i djelima koja su iza nje ostala bila jedna od najvećih autorki modernizma, pionirka romana toka svijesti i žena koja je osnovala feminističku kritiku.
O Virdžiniji Vulf i njenim djelima pisani su eseji, knjige i brojni radovi, sve zarad pokušaja dokučivanja svih ideja koje su skriveno stajale iza njenih riječi u romanima, a u sadašnjosti, osam decenija nakon njene smrti, njena djela u mnogome su neprevaziđena.
S kamenjem u džepovima, dajući sebe rijeci, jednog martovskog dana napustila je svijet. Život joj je bio splet brojnih velikih i malih nervnih slomova, velikog entuzijazma duha i posvećenosti pisanju i književnosti.
- Ne mogu više da se borim, svjesna sam da ti remetim život, da bi bez mene mogao da radiš. A znam i da hoćeš. Vidiš da čak ni ovo ne umem da napišem kako treba. Ne mogu da čitam. Želim samo da kažem da svu sreću svog života dugujem tebi. Bio si neizmerno strpljiv sa mnom i neverovatno dobar. Želim da kažem da - to svi znaju, kad bi iko mogao da me spase, bio bi to ti - zapisala je tada u oproštajnom pismu mužu Leonardu.
Rođena je 25. januara 1882. godine, kao Adelajn Virdžinija Sitven. Poticala je iz aristokratske porodice, obrazovanje je, kao njene sestre, tada dobijala u kući, preko raznih nastavnika i predavača, a kasnije je pohađala Kraljev koledž. Tu je izučavala klasike i istoriju, te se susrela sa reformatorkama iz pokreta za ženska prava.
Bila je borac, buntovnica s perom i pisaćom mašinom, stalno na pragu ludila, koja je sva svoja jasna i nejasna premišljanja pretakala u riječi sačuvane na stranicama romana.
Podstaknuta od strane oca Leslija, 1900. godine počela je profesionalno da se bavi pisanjem. Počela je da piše tek nakon što je pročitala mnoge knjige koje je smatrala da mora da pročita. Čitala je djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Voltera Skota, Džejn Ostin, Marsela Prusta, te iz njihovih načina pretvaranja svijeta u djela izvlačila podučavajuće niti za svoja djela.
- Čitala je sa strašću očajnika, onako kao što će kasnije i pisati - kao neko kome od toga zavisi život - naveo je jednom, govoreći o Virdžiniji Vulf, profesor Zoran Paunović.
Nakon očeve smrti, 1904. godine, doživjela je jedan od svojih nervnih slomova, poput jednog ranije, nakon majčine i polusestrine smrti. Cijelog života borila se sa sobom, sa drugima, za druge, ali ne i za sebe. U isto vrijeme bila je hrabra, odvažna, izrazito melanholična i krhka.
Vulfova se 1912. godine udala za pisca, izdavača i aktivistu Leonarda Vulfa. Nekoliko godina nakon toga, 1915. godine objavila je prvi roman “Putovanje”. U ovom romanu posvećena je bila introspektivnom sagledavanju stvarnosti i analizi stanja psihe kod ljudi. U tom periodu počeli su veći nervni slomovi, a psihički problemi pratili su je tokom čitavog života, što je na kraju svega dovelo do njenog samoubistva.
Njen suprug i ona osnovali su “Hogarts pres”, nezavisno izdavačko udruženje, koje je trebalo da služi kao jedan oblik terapije njoj, a afirmacija manje poznatim i marginalizovanim piscima i avangardnim stvaraocima.
Roman “Noć i dan” objavila je 1919. godine, a “Jakovljevu sobu” 1922. godine. Nakon toga, objavila je nekoliko djela koja se smatraju nekim od najznačajnijih romana modernizma - “Gospođa Dalovej” (1925), “Ka svetioniku” (1927) i “Talasi” (1931).
Nešto kasnije objavila je zbirke eseja i književnih kritika “Sopstvena soba” (1929) i “Tri gvineje” (1938), te romane “Orlando” (1928), “Godine” (1937) i “Između činova” (1941).
U braku je imala razumijevanje, poštovanje, brigu, ali ne i ljubav, u životu je stalno gubila ljude, nikad tuđim očima nije bila sagledana do kraja, niti je ikome do kraja iskazala onu ljepotu i vedrinu koju je čuvala zakopanu duboko u sebi. Sve košmare svoje stvarnosti, zlostavljanja, svoje boljke i nemogućnost pronalaženja pravog pripadanja, i sopstvene urušenosti, ostavljala je sa sobom u djelima, kojima je stvorila stvarnost veću od svoje, i u kojima je ispitivala smisao svog postojanja i svega onog što su svijet i ona nosili na svojim plećima.
U zbirkama eseja i kritika Vulfova je osnovala feminističku književnu kritiku, u kojima je isticala zapostavljenost žena u umjetnosti, te insistirala na tome da su i muška i ženska umjetnost androgine i smatrala da pravi umjetnik nadrasta pol.
Virdžinija Vulf bila je jedna od najinteresantnijih ličnosti ikad u svjetskoj književnosti. Svaki njen roman mogao bi da bude odvojena studija o čovjeku, o ličnom i kolektivnom slomu u ljudima, o našoj malenosti u svijetu koji nas gužva, baca i ispljune, o svijetu u kojem se svakodnevno sakupljamo i borimo protiv sopstvenog odustajanja.
Njeni romani jesu fikcija i svaki ima svoj značaj, ali najveći je taj što svaki pokazuje njenu snagu, nagon i umijeće da, napram krhkosti, hodajući slomljena svijetom, kao ranjena srna, stvori umjetnost.
Misli
• Primiti vlasti, bez obzira kako ogrnute i obučene, u naše biblioteke i dozvoliti im da nam govore kako da čitamo, šta da čitamo i kako da vrednujemo ono što smo pročitali, znači uništiti duh slobode koji je sam dah tih svetilišta
• Fatalno je biti čisto i jednostavno muškarac ili žena: treba biti žena-muškarac ili muškarac-žena.
• Istorija muškog opiranja emancipaciji žena zanimljivija je, možda, od priče o samoj emancipaciji.
• Namjeravala sam da pišem o smrti, ali je, kao i obično, odnekud banuo život.
• Ne možete da pronađete mir ukoliko izbjegavate život.
• Imam duboko skrivenu i neartikulisanu želju za nečim većim od svakodnevnog života.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
