Velimir Ilišević, slikar, za “Glas Srpske”: Umjetnik ne smije da bude poslušnik, uslovljen i u nečijoj službi

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” prijedorski slikar Velimir Ilišević, čiji radovi su nedavno izloženi u galeriji “Sreten Stojanović” u Prijedoru. Postavka koja je predstavljena Prijedorčanima nosi naziv “Uočljivo korijenje”.

- Radovi nastali ovdje pod Kozarom su najintimniji i najemotivnije povezani sa mojim korijenima. Baš zbog toga su ovi radovi spontano i izabrani za izložbu u Berlinu, jer čine neku novinu i manje poznatu stranu mog stvaralaštva - dodaje on.

GLAS: Radovi za postavku “Uočljivo korijenje” nastali su u proteklih nekoliko mjeseci. Šta biste mogli da kažete o njihovom nastanku i o povezanosti između radova? Šta je glavna nit koja ih veže?

ILIŠEVIĆ: Zasigurno je od posebnog značaja duži boravak u mjestu mog djetinjstva i mladosti. Protekle tri decenije su ti boravci bili sporadični i nisu trajali duže od nekoliko sedmica, a bili su raspoređeni i na druga odredišta. Ovaj put je boravak bio intenzivan i dovoljno dug da ostavi neposredan uticaj na moj rad. Posljednjih godina sam živio i radio u Parizu i Berlinu, tako da sam skoro osjećao “slikarsku glad” za blizinom prirode. Ovi radovi su sazreli u toj atmosferi i u takvom okruženju, što od njih čini cjelinu za sebe.

GLAS: Ovom izložbom okrenuli ste se ka stvaranju slika manjeg formata. Zašto ste baš tako odlučili da predstavite djela obuhvaćena nazivom “Uočljivo korijenje”?

ILIŠEVIĆ: Iako u mom radu dominira veliki format, mali formati i radovi na papiru nisu nikako zanemareni. Improvizujući radni prostor u dvorištu kuće, bio sam prinuđen na neka rješenja, a jedno od njih je i rad na malom formatu, koji je čisto tehnički jednostavniji za rukovanje i transport. Istovremeno sam želio da zabilježim što više dešavanja oko mene, a mali format nudi neposrednost i mogućnost bržeg reagovanja, što ne znači i obaveznu lakoću stvaranja. Pored toga što je mali, ovaj format zna biti i te kako zahtjevan i opirati se. A kada se spoji više malih formata u jednu grupu, dobijaju monumentalnost velikog formata. Sama izložba je stvorena kao rezultat višemjesečnog rada i bilo kad je bila jasno vidljiva i neizbježna. Slučaj je, eto, htio da ovi radovi “ožive” pred prijedorskom publikom.

GLAS: Šta je za Vas povratak suštini?

ILIŠEVIĆ: Valjda nam se čitav život i sastoji od traženja suštine. Boraveći kao stipendista u velikim gradovima, preuzeo sam, za mene nepoznat život umjetnika - nomada. Izazovno je bilo raditi u novom prostoru, preuzimati ga i pretvarati u sopstveni. Povratkom suštini bi se mogao nazvati ovaj period stvaranja u povučenosti i izabranoj samoći sa prirodom.

GLAS: Šta Vam je najveća sloboda i da li možete ideju slobode da iskažete u slikama? Koliko je to moguće?

ILIŠEVIĆ: Za mene je sloboda nepripadnost, mogućnost izbora, kako u umjetnosti, tako i u životu. Umjetnik ne smije biti poslušnik, uslovljen i u nečijoj službi. Takva se umjetnost brzo potroši. Slobodan umjetnik je uvjerljiv i svoj, a njegov rad odiše slobodom i radošću stvaranja. Ko je u toj mjeri slobodan, lako to prepoznaje i na mojim slikama. Koliko je slobodu moguće umjetnički izraziti, zavisi upravo od naše potrebe za njom.

GLAS: Šta Vam predstavlja zavičaj u kontekstu stvaranja?

ILIŠEVIĆ: Zavičaj je mjesto porijekla/korijena ili mjesto boravka. Ja ga već dugo posmatram kao mjesto stvaranja. Tako je moj lični zavičaj stvoren i oživljen u slikama, a predloška tog zavičaja je stvarni zavičaj mog djetinjstva i sve one priče i događaji koji ga prate. Zavičaj moje generacije za mene je još neiscrpan izvor ideja i kao takvog ga njegujem svakodnevno i nigdje mu nisam tako blizu kao sad.

GLAS: S obzirom na to da ste izlagali u inostranstvu i da živite i stvarate van Republike Srpske, šta biste rekli da je drugačije u odnosu prema umjetnosti, umjetniku i djelima?

ILIŠEVIĆ: Prvo je drugačiji odnos među ljudima, a iz toga neminovno dolazi i sve ostalo. Umjetnost i kultura uopšte zauzimaju visoko mjesto u društvu. S jedne strane za to se bore oni koji rade za umjetnost i kulturu, a sa druge strane je politika ta koja je svjesna te važnosti i otvoreno je podržava. Tamo se vrednuje isključivo kvalitet, rad i istrajnost. Tako umjetnik nije marginalna pojava za šankom, nego je bitan učesnik u stvaranju slike društva. Kad uz to uzmemo i obrazovanje koje takva društva nude, jasna je tolika potreba za kulturom iz koje proizlazi i potreba za skupljanjem umjetničkih djela i suočavanje sa njihovim vrijednostima. Stvara se utisak da su kod nas umjetnost i kultura skoro nepotrebni, niti umjetnici nalaze mogućnost da se udruže i bore za svoja prava, niti je politici do kulture i obrazovanja. Tako stvaramo nesvjesne konzumente koji nisu u stanju spoznati vrijednosti koje nisu isključivo materijalne. Dovoljno je proći pored kafića i čuti tu muziku na kojoj se odgaja naša budućnost. Toga se iskreno plašim, jer su to zaista masovne pojave. U Berlinu sam sreo Austrijanca, muzikologa. Njegovo istraživanje muzike osamdesetih je obuhvatilo i područje bivše Jugoslavije, i opisuje ga kao najvrednije u evropskom kontekstu te decenije. I to je jedan pokazatelj šta nam se već desilo. Zato svijetle tačke koje ovdje srećem svijetle jače i, Bogu hvala, još ih ima.

GLAS: S obzirom na to da svijet živi u pandemiji, da je vrijeme neizvjesno i puno straha i mraka, gdje nakon svega ovog vidite svjetlo? Kako rad i stvaranje u ovakvom vremenu ostavljaju trag na samu umjetnost?

ILIŠEVIĆ: Pandemija je pogodila čitav svijet i ni mi tu nismo pošteđeni. Kad pandemija prođe, svijet će nastaviti tamo gdje se stalo. Pitanje je odakle ćemo nastaviti mi iscrpljeni od svega. Živimo na predivnim predjelima, a naše šume i rijeke su pune smeća, ostala zagađenja koja nam se nameću ne treba ni spominjati. Izgubili smo poštovanje za našu okolinu, za zavičaj i domovinu... Udruženje mladih ljudi “Čuvari Sane” iz Prijedora pravi otpor takvim pojavama i ravnodušnosti i nastoji očistiti obalu Sane. Primjer za mnoge druge kako uzeti stvar u svoje ruke i izboriti se za dobro svih nas. Zar takva mladost nije svjetlo koje treba pojačati i podržati? Isto za nas obavlja i umjetnost. Sjetimo se samo ljudskih kataklizmi, ratova, logora i golgota. Umjetnost se iznova rađala i krijepila ljudski duh. To i jeste tajna umjetnosti i tako će biti i ovaj put. Oni koji nemaju duha i to ne mogu da osjete, ostaće u mraku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.