Veliki pjesnik i još veći boem
Bijeljina - Najveći boem među velikim pjesnicima prve i druge Jugoslavije bio je Tin Ujević, veliki hrvatski, ali i jugoslovenski poeta, čiji su pjesme bile prava sentimentalna misaona riznica - pitke kao alkohol koji je pio i "disao".
Rođen je kao Augustin Josip Ujević 5. jula 1891. godine u imotskom kraju, a umro je 1955. godine u Zagrebu.
Njegov život bio je kontroverzan koliko i istorija prostora bivše Jugoslavije u prvoj polovini 20. vijeka.
Tin je bio hrvatski pravaš koji se pred Prvi svjetski rat "zadojio" bratstvom Hrvata i Srba i postao žestoki zagovornik zajedničke države, u koju se, kao i u politiku, razočarao, okrenuvši se sasvim poeziji i boemštini.
Njegov dom decenijama su bili i Zagreb, i Beograd, i Sarajevo. Dvije knjige je napisao na srpskom jeziku i ekavici, u želji da potvrdi svoju pjesničku i ljudsku orijentaciju.
Tin je svojom lirikom, ali i boemskim životom, obilježio razdoblje između dva svjetska rata u jugoslovenskoj književnosti.
Posebno su poznate njegove zbirke pjesama: "Lelek sebra", "Kolajna" i "Žedan kamen na studencu".
Bio je originalan talenat, snažan i plodan stvaralac. Ujević je bio - pjesnik, kritičar, esejista i feljtonista.
Dobar znalac više stranih jezika, pjesnik snažnog senzibiliteta i prefinjenog ukusa, on je sa strogošću i savjesnošću vršio izbor iz stranih književnosti i prevodio najveća imena poput Prusta, Remboa, Poa, Meredita i Konrada.
Njegova "Svakidašnja jadikovka" prvi put bila je objavljena u krfskom "Zabavniku" 1917. godine - napisana je za vrijeme pjesnikovog boravka u Parizu.
Dvije Tinove najbolje zbirke pjesama "Lelek sebra" i "Kolajna" /Beograd 1926/ prvi put su objavljene na ekavici, a u izdanjima poslije Drugog svjetskog rata sve te pjesme štampane su i ijekavicom.
Ujević se, nakon pravaške hrvatske faze, "zagrijao" uoči Prvog svjetskog rata za jugoslovensku ideologiju, koja je onda dominirala u krugovima buntovne omladine.
Tokom boravka u Francuskoj, Ujević doživljava neku vrstu sloma, uzrokovanog, najvjerovatnije, nesrećom u ljubavi, pomiješanom sa nervnom prenapregnutošću i halucinatornim stanjima.
Odrekao se političke aktivnosti i, uopšte, bilo kakvih društvenih i nacionalnih akcija, te je oporavak tražio u istočnjačkoj filozofiji - prije svega u monizmu "Upanišada" i vedantinskom poimanju univerzuma kao nedjeljive oduhovljene cjeline.
Između dva rata, Ujević je boemski živio u Beogradu, Sarajevu, Splitu, Mostaru, Imotskom, da bi se uoči Drugog svjetskog rata konačno skrasio u Zagrebu, gde je ostao do smrti 1955. godine.
U poslijeratnim godinama Tin se rezignirano i sa revoltom predavao boemskom životu, ali je i tada, kao i kasnije, uvijek uspijevao da sačuva pjesničku radoznalost za sve što se zbiva u čovjeku i životu, a s njom i hrabrost da o svemu govori i sudi iskreno i otvoreno.
Danas je Tinov skromni grob na zagrebačkom Mirogoju poznat samo rijetkim pjesničkim zaljubljenicima koji tamo hodočaste da bi mu ostavili flašu vina "kaštelet" i po koju cigaretu.
Osim pjesama, prevoda i kritika, Tin je poznat i po boemskim anegdotama.
Volio je da recituje i govori u kafani, ali nije podnosio priču u berbernici.
Jednom ga je berberin upitao: "Kako hoćete da vas obrijem?". "Bez riječi", odgovorio mu je pjesnik.
U jednoj od beskrajnog niza pijanih noći, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. Ali, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se izvinjavati.
"Ma ne, sve je u redu. Iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", rekao je Tin, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji pitali su zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju", odgovorio je Ujević.
Jedna od njegovih najpoznatijih anegdota odnosi se na hrvatskog književnika Miroslava Krležu, kojem je Ujević spočitavao da se nudi na "sve četiri strane svijeta".
Jednoga dana Krleža je ušao u kafanu u kojoj je sjedio Ujević. Krleža je pozdravio: "Dobar dan ljudi, a i tebi pijani pjesniče".
A Tin mu odgovori: "Dobar dan i tebi zastavo svih boja".
Kako kažu Tinovi biografi, na svim mjestima je podjednako bio priman i voljen i odasvud je bio istjerivan ili je bježao - iz Zagreba jer su ga potcjenjivali i gledali sa prezirom, iz Beograda zbog političkih stavova o dinastiji Karađorđevića, a iz Sarajeva ga je istjerala - zima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
