Umjetnost pobjeđuje prolaznost života
Beograd - Umjetnost i volja za otporom, pobjeđuje sve, pa i samu smrt, a svako pravo umjetničko djelo čovjekova je pobjeda nad prolaznošću i trošnošću života. Život je divno čudo koje se neprestano troši i osipa, dok umjetnička djela imaju trajnu vrijednost i ne znaju za smrt i umiranje.
Ovako je pisao Ivo Andrić, srpski nobelovac, bard pisane riječi, književnik i diplomata čije riječi i danas imaju istu oštrinu i svježinu kao u vrijeme kada su napisane, a književna javnost, ali i ljubitelji pisane riječi su ga se sjetile na jučerašnji dan, 13. marta, kada je obilježena 41 godina od njegove smrti.
Rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu kod Travnika. U Višegradu je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju, najstariju srednju školu u BiH. U oktobru 1912. započinje studije u Zagrebu, odakle prelazi u Beč, gdje sluša predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Zbog slabih pluća i čestih zdravstvenih problema, pisac uskoro napušta prestonicu Austrije i nastavlja studije u Krakovu.
Andrić je kao gimnazijalac bio pripadnik pokreta "Mlada Bosna" i borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda iz Austrougarske monarhije. Zatečen Prvim svjetskim ratom, ubrzo napušta studije, vrativši se u Split, gdje ga policija hapsi i odvodi u tamnicu - prvo u Šibenik, a zatim u Maribor, nakon čega mu je određen kućni pritvor u Ovčarevu, odakle prelazi u Zenicu.
Pisac je studije završio u Gracu. U junu 1924. godine odbranio je doktorsku tezu "O razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine", a dvije godine kasnije postao je vanredni član Srpske kraljevske akademije u Beogradu. Njen redovni član bio je do 1939. godine.
Andrić je iza sebe ostavio bogat književni opus. Svoju književnu karijeru počeo je kao pjesnik - prvi književni rad, pjesmu "U sumrak", objavio je 1911. u "Bosanskoj vili". Tokom boravka u mariborskoj tamnici intenzivno piše prozu, a 1918. slijedi djelo "Eks Ponto".
Poslije Prvog svjetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Služba ga je u ranoj fazi odvela u diplomatiju u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu. Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevine Jugoslavije, i u Rimu, Marselju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu i Berlinu. Tada objavljuje i zbirku pjesama u prozi "Nemiri" i pripovijetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema".
Uoči Drugog svjetskog rata, 1939. godine, zbog neslaganja s politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mjesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju. Književnu veličinu i priznatost u svijetu Andriću je donio prozni opus: romani "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija" i "Gospođica", nastali 1945. godine, kao i roman "Prokleta avlija" iz 1954. godine.
Za roman "Na Drini ćuprija" pisac je krajem 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ivo Andrić je prvi i do sada jedini pisac sa ovih prostora koji je odlikovan ovim najvišim književnim priznanjem.
Umro je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. godine, u 82. godini. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
