Tatjana Topić, muzičarka i etnomuzikolog, za “Glas Srpske”: Prethodne generacije nam tiho prenose znanje

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” muzičarka Tatjana Topić, osvrćući se na repertoar koncerta na kojem će sutra nastupiti u Art dvorištu Banskog dvora, zajedno sa džez sastavom “Kombajn kvartet”. Ovaj koncert počinje u 21 čas.

- Izvešćemo i neke stare kompozicije Karla Metikoša i Ivice Krajača koje su napisane za prvi album Josipe Lisac, s namjerom da i oni koji ne razumiju engleski upiju u potpunosti bar dio repertoara - dodaje Topićeva.

GLAS: Tokom prethodnih godina izvodili ste muziku različitih žanrova. Šta Vama najviše leži?

TOPIĆ: Bez obzira što pjevam džez standarde, ne bih mogla reći da sam džez pjevačica. Mnogo elemenata i vještina koje odlikuju džez izvođača ja ne posjedujem. Pretjerano kritički odnos nekih profesora kroz moje muzičko školovanje me je ohrabrilo u strahovanju od greške. A improvizacija nije ništa drugo nego sloboda izraza, traganje, stvaranje, padanje i ustajanje. Improvizacija je igra u trenutku, bez opterećenosti potencijalnim greškama. Nažalost, moj mentalni sklop ne bi mogao biti dalji od takvog. Od svih sfera života, najmanje sam u stanju dozvoliti slobodu u muziciranju.  Ono što mi najviše leži je ono sa čim moja duša rezonuje - ono što osjećam kao iskrene, nepatvorene, sirove, a meni bliske emocije onoga ko je pjesmu iznjedrio. Zato je želim pjevati, jer sam se na nekom dubokom nivou povezala sa stanjem duše onog ko ju je stvarao kad ju je stvarao. Osjećam svako slovo teksta, ton i akord kompozicije. Da li je to narodna pjesma, pop, rok, soul, džez? Potpuno mi je nevažno.  Ne mogu usta ni otvoriti za nešto sa čim ne rezonujem, a kamoli da pjevam. Zato vjerovatno i ne pjevam često (smijeh).

GLAS: S obzirom na to da ste etnomuzikolog, zanima me, s te strane, koliko je pažnje danas na ovim prostorima posvećeno toj oblasti?

TOPIĆ: Ja bih počela od pitanja da li je ičemu danas na našim prostorima iskreno i istinski posvećena pažnja. O etnomuzikologiji konkretno mogu reći koju iz ličnog iskustva. Činjenica da sam bila jedini student etnomuzikologije tokom prve dvije generacije na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, da sam bila prvi i par godina jedini diplomirani etnomuzikolog (kasnije je to prema Bolonjskoj deklaraciji klasifikovano kao master etnomuzikologije) sa odličnim prosjekom, a da sam se nakon toga godinama uporno, ali bezuspješno pokušavala zaposliti, govori gdje smo i kakve vrijednosti najuticajniji i najcjenjeniji među nama njeguju. Danas sam zahvalna i srećna svakom ko mi je učinio uklapanje u sistem nemogućim. Kad sam bila ignorisana i odbijana nisam tako mislila, ali danas sam im istinski zahvalna.

GLAS: Moderno vrijeme uvijek donosi promjene, ali, kako korijene naše muzike sačuvati, a u isto vrijeme dati im život skladan s modernim vremenom?

TOPIĆ: Ne mislim da je mudro nazor i po kakvoj formuli trpati stare tekovine u novo vrijeme. Zašto? Kome? Čemu? Kako znamo da upravo to što bismo modifikovali da bi se uklopilo i bilo u skladu s, kako kažete, “modernim vremenom” ne bi bilo ono što bi osakatilo i narušilo vrijednost te pjesme ili običaja? Ne možemo sagledati iz jednog vremena koju vrijednu poruku nosi koji element običaja ili pjesme. Sve što preživi test vremena bez naših intervencija je s razlogom preživjelo: neka dublja istina i univerzalne zakonitosti stvarnosti kojoj pripadamo se prenose u tim tekovinama. Prethodne generacije nam tiho prenose znanje. Često u različitim fazama života otkrijemo različite istine i poruke iz istih pjesama ili običaja koje smo nekad prostije doživljavali, što je bilo u skladu s nivoom svijesti i razumijevanjem sebe i svijeta oko sebe u to vrijeme. Zato ono treba da bude kao bunar iz kojeg čovjek zagrabi kad je spreman da primi neku novu tajnu života, a naše je da stvaramo sada u ovom vremenu. Da živimo sada i da praktikujemo slobodu izražavanja jedinstvenosti koja će svjedočiti vrijednosti našeg vremena i postati novi sloj tradicije. Da ulijevamo svoje vrijednosti i udišemo život djelima u vremenu kad vještačka inteligencija po formuli u roku od par sekundi može “napisati hit” ili “naslikati remek-djelo”. To je ono gdje je uloga današnjeg čovjeka neprocjenjiva i nezamjenjiva.

GLAS: I kada sagledate sva mjesta na kojima ste bili kao tur menadžer, šta biste izdvojili kao sličnosti i razlike kada je riječ o publici i samoj organizaciji nekog događaja?

TOPIĆ: Ljudi su na svim meridijanima isti, ali navike, pogledi na svijet, vrijednosti i kulture nisu. Razlike u organizaciji koncerata ili festivala odražavaju uvriježene predrasude o ljudima tih krajeva, što je često smiješno koliko je predvidivo. Pomislim da je do prirodnog okruženja: što više sunčeve svjetlosti u nekom podneblju, to lepršaviji i neozbiljniji pristup svemu pa i poslu, i obrnuto – manje svjetla i topline, hladnije, kruće, preciznije i profesionalnije poslovanje. Kad se u to ubace razlike ruralnih ili urbanih sredina, dobije se novi sloj specifičnosti koji čini mjesto, podneblje i ljude još interesantnijim. 

GLAS: Koliko je generalno zanimljiv i zahtjevan posao tur menadžera?

TOPIĆ: To kakav je posao tur menadžera zavisi od toga ko ga radi, kao što je slučaj sa svakim drugim poslom. Ako je čovjek odgovoran, snalažljiv, temeljan, brz, dinamičan, svestran i strastven – i posao će odražavati te njegove osobine. Meni je to dio života i ne gledam to kao posao. Nema radnih ili neradnih sati, dana, mjeseci ili godišnjih odmora. Posao, život, porodica, ljubav, avanture, radosti i brige... sve se to prepliće i oblikuje jedno drugo, a na kraju dana i mene koja biram da živim tako.

Produkcija

GLAS: Kako vidite muzičku produkciju u svijetu? Koliko je podlegla trendovima i da li je lako izgubiti individualnost u hiperprodukciji?

TOPIĆ: Individualnost se nikad više, naizgled, nije promovisala i javno ohrabrivala, a da ljudi nikad manje nisu bili autentični i svoji. Armija plagijatora je sve brojnija i ne mislim na industriju zabave, već na ljude uopšte. Svi žele da budu neko drugi, uporno lovimo neku zamišljenu verziju sebe propuštajući da primijetimo, prigrlimo i njegujemo sopstvenu jedinstvenost. Što je više novca i moći u igri, to je manje autentičnosti i u likovima i djelima. U muzičkoj industriji je to posebno očigledno. Na kraju dana, svaka roba ima svog kupca. Važno je znati da svako od nas doprinosi oblikovanju tržišta: to šta biramo da konzumiramo, ohrabruje i osnažuje upravo tu nišu industrije koja odražava naše lične vrijednosti: istina ili laž, moć ili sila, temeljnost ili površnost, kvalitet ili kvantitet, smislenost ili besmislenost, prirodnost ili neprirodnost… Spisak je dug, a kombinacije bezbrojne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.