Tanja Stupar-Trifunović, za Glas Srpske: Bavljenje pisanjem je osuda na neizvjesnost

 Svi imaju pravo na to, ali nemaju garanciju i potvrdu da će uspjeti i da je to što rade dobro. Samo oni rijetki je dobiju. Nepredvidivo je književno more, baš kao i svako drugo, ali izbaci na obalu one čije misli vrijede da ih svijet čuje. Mnogo je potvrda došlo od kritike, čitalaca da je to pjesnikinja i književnica iz Banjaluke Tanja Stupar-Trifunović, ovogodišnja dobitnica prestižne Evropske nagrade za književnost. Nagrađen je njen prvi roman "Satovi u majčinoj sobi", a po vrijedno priznanje Tanja će putovati u Brisel. Za "Glas Srpske" govorila je o značaju nagrade, bavljenju pisanjem, novim izazovima i sebi kao piscu.

* GLAS: Kada su se slegli prvi utisci i kada na trenutak ostavimo po strani zaista važnu činjenicu da ova nagrada otvara novi život tom djelu, pored toga, šta ona znači Vama kao piscu?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Prva riječ koja mi padne na um je ohrabrenje, zatim i neka vrsta lijepog priznanja da, ako čovjek u nešto stvarno uloži onog iskrenog i posvećenog sebe, to na neki način bude prepoznato. Prije svega, od ljudi koji pročitaju i dožive knjigu, a potom i od žirija nagrade, koji ovakvim priznanjem daje preporuku ne samo našim nego i evropskim čitaocima i izdavačima. Za autora to je početak ostvarenja njegovog profesionalnog sna. Istovremeno i lijep i uznemiravajući trenutak kada je njegov potencijal prepoznat, ali i odsad u nekoj stalnoj vrsti provjere.

* GLAS: Knjiga "Satovi u majčinoj sobi" od svog pojavljivanja pred čitaocima i kritikom nailazila je samo na pozitivne reakcije. Ovo nije prva nagrada koju ste dobili za ovaj roman. Osjećate li pozitivan pritisak i neko prećutno očekivanje, koje nose nagrade, za sljedeći roman?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Kada sam napisala knjigu, ni sama nisam bila sigurna kud će me to odvesti, da li je moja literarna avantura uspjela ili sam negdje pogubila niti. To je moj prvi roman i, kao i sa prvim ljubavima, tu je čovjek duplo ranjiviji i osjetljiviji. Moji prvi čitaoci, a riječ je o najužem krugu prijatelja, ljudi su kojima dugujem zahvalnost što su me ohrabrili i rekli mi da treba da ga objavim. Naravno da poslije svega ovoga osjećam pritisak u vezi s pisanjem drugog romana iz više razloga, prvenstveno sam pjesnikinja i roman "Satovi u majčinoj sobi" poetski je roman. Veliki izazov će biti napisati drugi roman.

* GLAS: Vraćaju li ovakva priznanja nadu da nije uzaludno biti pisac u RS, da kvalitet sam sebi otvara vrata, bez obzira na to kakvo je stanje u kulturi u zemlji iz koje književnik dolazi?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Ako se neko odluči baviti pisanjem kao cjeloživotnim izborom ili pozivom, uglavnom je unaprijed sam sebe osudio na neizvjesnost, na puno pokušaja, na nesigurnost, kolebanje, odustajanje i vraćanje riječima, brojna razočarenja. Mi imamo romantizovanu sliku pisanja na osnovu onog što učimo u školi, novinskih napisa i skromnih ili nekad manje skromnih priznanja, koje neki od pisaca dobiju, a tek rijetki dožive potpunu afirmaciju da mogu, uslovno rečeno, "živjeti" od pisanja. Stavimo li sve to u jedan još skučeniji kontekst bosanskohercegovačke, ili ako hoćete još uže, republičkosrpske stvarnosti, dobijete jedan još specifičniji društveni kontekst u kojem svako pokušavanje bavljenja književnošću pomalo nalikuje tragikomediji. Od vrijednosnog sistema društva i samih književnika do nepostojanja književnog života i sporne kompetencije ljudi pred koje treba da podastrete svoj rad. Pisci kod nas faktički i ne postoje, zato što su poništeni, obezvrijeđeni, a često su se i samoobezvrijedili flertujući s politikom, komformizmom i društveno poželjnim miljeom, koji je najzad postao takav da su mu pisci potpuni višak kao i svi drugi elementi kulture. No, ono što postoji je odličan književni materijal koji bi mogao uz dozu hrabrosti iznjedriti i pisce. Mislim da to vrijeme predstoji ili, u suprotnom, predstoji potpuno urušavanje i ovih krhotina kulturne stvarnosti.

* GLAS: Neko ste ko najčešće otvoreno govori ono što misli o događajima na domaćoj književnoj sceni. Kako je živjeti, govoriti i pisati ono što misliš u gradu, državi gdje to nije "trend"?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Pisac ne smije slijediti društveni trend, on je uvijek oponent, onaj koji uviđa anomalije društva, individua, onaj koji pokazuje bolna mjesta i pokazujući na njih pomaže nam da ih prepoznamo i liječimo. Njegova kritika, i kad je najoštrija, nije destruktivna nego konstruktivna. Mi imamo problem s tim što smo zaboravili razgovarati, razmjenjivati mišljenje, učiti jedni od drugih. Podijelili smo se u dva "tabora" - klimače i bukače (neki zavisno od trenutka igraju obje uloge). Odobravanje zbog sitne lične koristi i kritikovanje najčešće apstraktno i bez argumenata i ideja o mogućim rješenjima.

Moja otvorenost nije nikakav čin hrabrosti nego je obaveza poziva. Ne možete biti pisac i ponašati se kao seoske babe na prelu, brojeći sebi u bradu kako nam je, eto, jadnica kultura postala provincijalna, a pri tom se i sami ponašate provincijalno i afirmišete samu esenciju provincijalnog. Dogovarati "preraspodjelu" književnih nagrada po kafanama i kukati kako nas ni čitaoci, ni kritika, ni društvo ne uzimaju za ozbiljno. Rekla sam ono što svi vide i znaju, te i takve nagrade nemaju nikakvu stvarnu težinu i vrijednost, naprotiv, urušavaju smisao i nagrada i književnog poziva, te djeluju vrlo odbijajuće i na čitaoca, a i na buduće stvaraoce, koji teško da u ovakvom vrijednosnom sistemu mogu pronaći poželjne uzore.

I sami ste izrekli tri značajne riječi u pitanju, kojima bismo mogli definisati ono što pisac treba da radi, samo i upravo to: živjeti, govoriti i pisati, ali iskreno, ove tri stvari. Samo to. Tada ćemo imati dobre knjige.

Izlazak na "vazduh"

* GLAS SRPSKE: Smatrate li da su "Satovi u majčinoj sobi" jedna od Vaših književnih prekretnica?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Ne znam. Nisam o tom još stigla razmisliti. To ću znati kada se vremenski još odmaknem od ovog trenutka. To su sve male stvari, ali razumijem značaj i tih malih pomaka. Mi svi godinama živimo, neko više, neko manje, u nekoj vrsti izolacije i pomalo se ponašamo kao u Kusturičinom "Podzemlju", tako da ponekad za svaku vrstu sagledavanja, pa i onog ličnog, treba prvo izaći na "vazduh" i iz te ospoljene perspektive i sa distance vidjeti stvarno značenje nečega. Zasad mogu reći da sve ono što se dešava oko knjige jeste podsticaj, ali prekretnice - one se dešavaju u čovjeku, knjige često budu njihov rezultat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.