Svi velikani kulture koji su nas napustili u 2016.

B92 02.01.2017 12:22

Možda je pretjerano reći da je 2016. najgora u istoriji, ali nam je bez sumnje donijela mnogo tuge.

U godini koja je na samom izmaku napustio nas je veliki broj velikana domaćeg glumišta, muzike, umjetnosti i kulture.

Dragan Nikolić

Legendarni glumac Dragan Nikolić umro je 11. marta poslije duge borbe sa teškom bolešću.

Ostavio je iza sebe nezaboravne filmske, pozorišne i televizijske uloge, po kojima će ga pamtiti generacije na prostoru bivše Jugoslavije. Već nakon uloge u filmu Živojina Pavlovića "Kad budem mrtav i beo" bilo je jasno da je jugoslovenska scena dobila novu fllmsku zvijezdu. Briljarao je u ulozi Džimija Barke, sezonskog radnika labilnog morala koji izgubi život, a da nije našao svoje mjesto u društvu i u životu

Veliku popularnost donio mu je lik Prleta iz filmova i tv serije "Otpisani" i "Povratak otpisanih".

Ređale su uloge od vječitih gubitnika, momaka sa margina, palanačkih sanjara, likova sa sumnjivih vrhova i društvenog dna, šarmera na prvu loptu, Nikolić je bio glumac bez koga se ne može ni zamisliti domaća filmska i pozorišna umjetnost, istakli su u Ateljeu 212, u kojem je igrao od kraja šezdesetih.

Glavne i sporedne uloge ostvario je u više od 80 filmova, između ostalih, "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji ", "Banović Strahinja" gdje je za ulogu turskog pljačkaša Alije nagrađen Zlatnom arenom u Puli 1981.

Dobitnik je svih značajnih filmskih nagrada uključujući Nagradu za životno djelo "Pavle Vujisić" 2000. godine. Bio je oženjen glumicom Milenom Dravić, sa kojom je zajedno vodio šou-program "Obraz uz obraz" na RTS-u. Za mnoge je Dragan Nikolić bio urbana legenda Beograda, čovjek koji je na mnogo načina bio simbol prestonice.

Sahranjen je 14. marta u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Mira Stupica

Slavna glumica, koju su kolege prozvale "glumicom vijeka", umrla je 18. avgusta u Beogradu u 94. godini života.
Rođena je kao Miroslava Todorović 17. avgusta 1923. u Gnjilanu, kao prvo dijete u porodici. Roditelji su joj bili profesori matematike, koji su radili u gimnaziji. Dva brata, Predrag i Zoran, umrli su sa svega dvije i tri godine, a nekoliko godina potom je rođen treći brat - Bora.

U Gnjilanu je sa četiri godine gledala i prvu pozorišnu predstavu - "Boj na Kosovu" u izvođenju neke putujuće trupe. Porodica se kasnije preselila u Gornji Milanovac, pa u Aranđelovac, pa u Beograd, gdje se Mira Stupica prepustila magiji pozorišta.

Glumila je na scenama u Šapcu, Nišu, u Narodnom pozorištu i JDP-u, ali i u Parizu i Moskvi. Kao jedna od najvećih glumica sa ovih prostora, igrala je nebrojeno uloga od Nastasje Filipovne, preko Petrunjele, do baronice Kasteli.

Dobitnica je Dobričinog prstena, Statuete "Joakim Vujić", nagrade "Pavle Vuisić", festivala "Dani Zorana Radmilovića".

Na velikom platnu debitovala je u ekranizaciji romana "Bakonja fra Brne", početkom pedesetih godina prošlog vijeka, a potom igrala u filmovima "Jara gospoda" , "U mreži", "Stojan Mutikaša", "Hanka", "Delije", "Krvava bajka", "Doručak sa đavolom". Posljednji filmovi bili su joj "Sedam i po" i "Parada".

Od velikog broja TV ostvarenja izdvaja se sigurno njena Kika Bibić iz "Bukvara", zahvaljujući kojoj su se mnogi opismenili, a najmlađi je pamte kao Kristinu Trobozić u "Otvorenim vratima".

Iza sebe je imala tri braka sa Mavidom Popovićem, Bojanom Stupicom i Cvijetinom Mijatovićem. Kako je govorila, period proveden sa Stupicom bio je i najplodonosniji u njenoj karijeri.

Napisala je i knjigu "Šaka soli", koja je imala nekoliko izdanja.

Imala je zdravstvenu krizu minulog proljeća, kada se zbog moždanog udara liječila na Neurološkom odjeljenju Urgentnog centra u Beogradu.

U javnosti se posljednji put pojavila u aprilu prošle godine na Dan Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kremirana je 23. avgusta na beogradskom Novom groblju.

Bata Živojinović

Legendarni "Valter" umro je 22. maja u 83. godini života.

Rođen je u Koraćici pod Kosmajem 5. juna 1933. godine. U karijeri je odigrao više od 300 uloga na filmu, u pozorištu i televiziji, od kojih su mnoge antologijske, a njegove filmove gledalo je preko 10 milijardi gledalaca, čime ne mogu da se pohvale ni holivudske legende. Da je bio lijep glumac, kaže, "ne bi ni za hljeb zaradio", pa na tu "kartu" nikad nije igrao. Bio je "crnac i žena sa feredžom", jer nije birao filmove i odbijao uloge, niti dopuštao dublerima da ga zamijene.

Dvaput je odbijan na Akademiji, a filmski debi ostvario je u "Pesmi sa Kumbare" (1955, reditelja Radoša Novakovića) poslije kojeg su se nizale uloge Miloša Bojanića, Mirte, Bulidže... u kojima je ubijeđivao reditelje da film bez njega neće biti moguć. Bio je predstavnik nesalomivog srpskog duha bezobrazluka i drskosti u granicama dopuštenog i kao takav Bata je bio živa istorija srpskog glumišta.

Šezdesetih se filmovima, poput "Kozare" (za koju je nagrađen u Puli) i "Bitke na Neretvi", ustoličio kao jedna od najvećih zvijezda kinematografije bivše Jugoslavije, ali je zenit njegove popularnosti došao sedamdesetih filmovima s tematikom Drugog svjetskog rata. Jedan od njegovih najpoznatijih filmova iz ovog perioda je "Valter brani Sarajevo", koji je postigao veliki uspjeh u Kini, gdje je Živojinović još velika zvijezda. Osamdesetih Živojinović je parodirao svoju sliku akcionog heroja ulogama u mnogim lakim komedijama.

Živojinović je dva puta dobijao Zlatnu arenu za najbolju ulogu Festivala u Puli - za filmove "Kozara" (1962) i "Tri" (1965). Za film "Tren" dobio je nagradu na Međunarodnom festivalu u Moskvi 1978. Oktobarsku nagradu grada Beograda primio je 1972. Dobio je Sedmojulsku nagradu SR Srbije 1981. godine, te više puta na festivalu u Nišu. U avgustu 1993. nagrađen je Nagradom za životno djelo „Slavica" za svoje uloge u jugoslovenskoj kinematografiji. Prije dvije godine, povodom 55 godina umjetničkog rada i 77. rođendana dodijeljeno mu je i najveće priznanje Jugoslovenske kinoteke - Zlatni pečat.

U posljednje dvije decenije, praktično od početka višepartijskog života u Srbiji, nekoliko puta je biran za poslanika u Narodnoj skupštini Srbije kao član SPS-a.

Živojinović je bio inicijator i osnivač Udruženja filmskih glumaca Srbije, takođe i direktor filmskog programa Slobodarskih svečanosti u Sopotu.

Posljednju ulogu imao je u filmu "Led" iz 2012. u kom je igrao djedu Životija.

Na ovogodišnjem Festu dodijeljena mu je nagrada Beogradski pobjednik za životno djelo. Sahranjen je 26. maja u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Lola Novaković

Poznata jugoslovenska i srpska pjevačica Lola Novaković preminula je 3. aprila u 81. godini života.

Lola Novaković rođena je 25. aprila 1935. godine u Beogradu. Izuzetno popularna bila je tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka.

Kao predstavnica Jugoslavije, 1962. godine je sa kompozicijom "Ne pali svetla u sumrak" osvojila 4. mjesto na takmičenju za "Pjesmu Evrovizije".

Lola je zvanično počela svoju karijeru 1957. kada je primljena u Radio Beograd kao stalni vokalni solista i iste godine je sa zapaženim uspjehom branila državne boje na sajmu u Lajpcigu. Tada je snimila prvu ploču za diskografsku kuću DEKA sa pjesmama „Alisa u zemlji čuda" i kubanskim hitom „Babalu" na španskom jeziku. Učestvuje na Opatijskom festivalu 1958. sa pjesmom „Kućica u cvijeću", a 1959. odlazi na turneju po Bliskom istoku i zadržava se u Bejrutu do ljeta 1960. Po povratku u Beograd održava prvi solistički koncert u Domu sindikata, za koji su ulaznice bile rasprodate za dva nepuna časa. Lola je bila prvi domaći estradni umjetnik koji je gostovao u Rusiji 1960.

Na međunarodnom festivalu u Rimu u ljeto 1964. osvaja prvu nagradu sa pjesmom Dušana Vidaka „Ulica četiri fontane" i vraća se trijumfalno u Beograd. Tu Lolinu pobjedničku pjesmu u Rimu i pjesmu sa Evrovizijskog festivala 1962. „Ne pali svetlo u sumrak" domaća produkcija nikada nije izdala na ploču. Od 1963. do 1965. Lola učestvuje u dječjoj televizijskoj seriji „Na slovo, na slovo" koja je kasnije 1975. bila ponovljena. Na međunarodnom festivalu Balkanijada u Beogradu Lola veoma zapaženo učestvuje 1964. Lolin hit iz 1965. „Kap veselja" proglašen je pjesmom godine.

Lola se 1.oktobra 1966. udaje za Mila Jovanovića od kojeg se razvodi krajem 1970. i ponovo uzima svoje prezime Novaković i vraća se domaćoj sceni. U tim godinama, Lola odnosi pobjede na mnogim domaćim festivalima zabavne muzike, kao i na festivalima starogradskih pjesama i romansi. Iz ovog perioda ostaju hitovi: „Marike", „Vrati se", „Neko čeka na mene", „Ljubi me", „Voli me sad", „Posle mene", „Posle tebe", „Reka suza", „Duga topla noć", „Misli na mene", „Beli bagrem opet cveta", „Kalemegdan", „Tiše, tiše", „Moj dragi Beograd", „Zasvirajte violine", „Ne ljubiš više kao nekad", između ostalih.

Udajom za estradnog umetnika Dragana Antića, Lola godinama biva meta domaće žute štampe. Umorna od novinarskih izmišljanja, koji su je u jednom momentu čak proglasili tajnim agentom CIA, a drugom prilikom objavili navodnu vijest da je Lola u ruskom zatvoru, zasićena domaćim festivalima, Lola Novaković, na žalost svoje milionske publike donosi odluku da se povuče iz umjetničkog života i, kako sama Lola kaže, ne kaje se zbog toga, jer zauvijek ostaje Prva dama domaće zabavne muzike, Balkanska diva, Kraljica evergrina, Umjetnica nad umjetnicima.

Od 2000. godine, osim što se ponekad pojavljuje na retrospektivnim koncertima, Lola je stalni član Pozorišta na Terazijama u emisijama Radeta Marjanovića „Dobra stara vremena" čije predstave gostuju po gradovima Srbije, Republike Srpske, kao i u inostranstvu. Po raznim radijskim i televizijskim studijima postoji oko 500 tonskih zapisa Lolinih pjesama koje su izašle na oko pedeset albuma.

Na vječni počinak su je ispratile brojne kolege uz pjesmu "Kap veselja" 6. aprila.

Milorad Mandić Manda

Proslavljeni glumac Milorad Mandić Manda iznenada je preminuo u 56. godini, nakon što mu je pozlilo na sceni tokom izvođenja predstave 15. juna.

Milorad Mandić Manda se rodio u Beogradu 3. maja 1961. godine.

Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi profesora Vladimira Jeftovića.

Nakon diplomiranja je postao član beogradskog dječjeg pozorišta "Boško Buha". Godine 1989. je snimio više od 270 epizoda emisije "Bajka za laku noć" koje su se emitovale na nacionalnoj televiziji.

Od 1989. do 1995. je vodio emisiju za decu "S one strane duge", što ga je uz Branka Kockicu, učinilo jednim od najpopularnijih dječjih glumaca i zabavljača.

Od 1995. je vodio emisiju "Više od igre" na RTV Pink.

Igrao je u brojnim srpskim filmovima. Najzapaženija uloga mu je u filmu Srđana Dragojevića "Lepa sela lepo gore".

Bio je voditelj kviza „Uzmi ili ostavi", koji se prikazivao na televiziji B92, a vodio je i kviz "Ja volim Srbiju", koji se prikazivao na Prvoj srpskoj televiziji.

Sahranjen je 18. juna uz pjesmu "Nesanica".

Marinko Madžgalj

Glumac Marinko Madžgalj preminuo je 26. marta poslije teške bolesti, u 37. godini.

Marinko Madžgalj roden je 1978. u Beogradu, a odrastao je u Kotoru.

Bio je srpski glumac, pjevač i televizijski voditelj. Zajedno sa Ognjenom Amidžićem bio je član muzičkog dvojca Flamingosi. Sa Amidžićem je vodio i zabavnu emisiju Ćao, Darvine. Diplomirao je glumu na FDU 2000. godine, u klasi prof. Gordane Marić a igrao je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Zvezdara teatru, Pozorištu „Boško Buha", Bitef teatru i UK „Vuk Karadžić". Bio je stalni član ansambla Ateljea 212 od 2012. godine.

Proslavio se ulogama u komedijama i komičnim serijalima Crni Gruja i Drug Crni u NOB-u, te Ranjeni orao i Greh njene majke.

U Ateljeu 212 igrao je u predstavama: Sedam i po, Zbogom SFRJ, Sveti Georgije ubiva aždahu, Avgust u okrugu Osejdž i Kazimir i Karolina. Ostvario je zapažene uloge u predstavama Jugoslovenskog dramskog pozorišta: Šine, Hamlet, Govornica, Molijer, Kako vam drago, Zapisi iz podzemlja, Iz junačkog života građanstva. U Bitef teatru igrao je u Fejk porno, Fakebook, u Narodnom pozorištu u Hasanaginici, u Madlenianumu u predstavi Doručak kod Tifanija, u UK „Vuk Karadžić" u predstavi Sablja dimiskija, u Pozorištu Slavija u predstavi Prevrtač i u Dadovu u predstavi Zajedno sami. Igrao u tv serijama: Pevaj, brate, Na slovo, na slovo, Moj rođak sa sela, Greh njene majke, Ranjeni orao, Ne daj se, Nina, Crni Gruja, Karađorđe i pozorište, Lisice. Glumac je u avgustu prošle godine hitno operisan zbog problema sa pankreasom u Kliničko-bolničkom centru na Bežanijskoj kosi, ali se njegovo zdravsteno stanje nije poboljšalo.

Bio je oženjen glumicom Dubravkom Mijatović sa kojom ima ćerku.

Sahranjen je 29. marta na Novom bežanijskom groblju u Beogradu.

Jadranka Stojaković

Kantautorka Jadranka Stojaković preminula je 3. maja u Banjaluci nakon duge i teške bolesti u 67. godini života.

Rođena je 24. jula 1950. godine u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, studirala je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, a muzikom je počela da se bavi obradom sevdalinki i izvođenjem pjesama Alekse Šantića i Desanke Maksimović.

Učestvovala je na brojnim muzičkim festivalima bivše Jugoslavije i bila je velika zvijezda jugoslovenske šansone. Njene pjesme poput "Sve smo mogli mi", "Što te nema" i "Ima neka tajna veza" spadaju u najveće muzičke hitove na ovim prostorima.

Stojakovićeva je radila i muziku za dječje televizijske emisije, napisala je uvodnu temu 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Od 1988. godine živjela je u Japanu, do 2012. godine, kada se preselila u Banjaluku.

Posljednje dve godine provela je u Domu za starije osobe "Ivan Pavao Drugi" u Banjaluci.

Sahranjena je 9. maja na banjalučkom gradskom groblju u Vrbanji.

Ljuba Popović

Slikar Ljubomir Ljuba Popović preminuo je 12. avgusta u 82. godini života poslije duge i teške bolesti.

Popović je bio jedan od najcijenjenijih savremenih srpskih slikara, kako u domaćim, tako i u međunarodnim krugovima.

Njegov nadrealizam često nabijen erotskim motivima bio je i tema dokumentarnog filma "Love is eternal monster " poljsko-francuskog reditelja Valerijana Borovčika.

Njegova djela se nalaze u prestižnim galerijama, muzejima i kolekcijama širom svijeta. Bio je član čuvene umjetničke grupe Mediale.

Rođen je 1934. godine u Tuzli, a odrastao je u Valjevu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je na Akademiji primjenjenih umjetnosti i Likovnoj akademiji u Beogradu. Od 1991. je član SANU van radnog sastava, ali je kasnije bio u konfliktu sa Akademijom.

Nakon prvog, dvonedjeljnog boravka u Parizu, posvećenog najvećim dijelom posjetama Luvru, učestvovao je u nekoliko grupnih izložbi u Beogradu. Godine 1963. preselio se u Pariz i od tada je radio, stvarao i redovno izlagao u Francuskoj.

Sa suprugom Natašom ima ćerke Adrijanu i Tijanu.

O njegovom djelu pisali su Alen Boske, Alen Žufroa, Andre Pjer de Mandijarg i Patrik Valdberg, a kasnije i mnogi drugi autori, među kojima Etijambl, Žan-Klarans Lamber, Žil Nere, Gustav Rene Hoke, Žan-Kristof Baji, Žan-Luj Ferije, Izor de Sen Pjer, An Tronš, Saran Aleksandrijan, Mišel Elenberger.

Radio je uglavnom velike format, dvije do tri slike godišnje.

Krajem prošle godine Popović je u Galeriji RTS imao veliku i izuzetno posećenu izložbu, koja je ujedno bila i njegova najveća izložba u glavnom gradu Srbije.

Popović je bio umjetnik britkog jezika i često je govorio i o odnosu zemlje prema umjetnosti, ali je smatrao i da kultura umire u cijelom svijetu - od Pariza gdje je radio, preko Beograda gdje je prvu veliku izložbu napravio tek prošle godine, do Valjeva gdje je osnovao Modernu galeriju.

Sahranjen je 16. avgusta u Brđanima.

Esma Redžepova

Makedonska pjevačica romske muzike Esma Redžepova preminula je 11. decembra u Skoplju u 73. godini života.

Esma Redžepova Teodosijevska nazvana je kraljica romske muzike i po izvođenju te muzike je bila poznata u svjetskim razmjerama, a od 2013. nosila je i titulu nacionanog umjetnika Makedonije.

Pjevačica, koja je bila popularna na balkanskom prostoru, tokom života je odgajila 47 djece i učestvovala u brojnim humanitarnim akcijama.

Tokom karijere duge 55 godina učestvovala je na vrhunskim svjetskim muzičim festivalima i manfestacijama. Esma je, kako se ističe, bila pravi muzički ambasador u svijetu.

Održala je više od 12.000 solističkih koncerata u Makedoniji i u inostranstvu, a u diskografiji Esme Redžepove je navedeno 15 albuma za domaće i svjetske producentske kuće, kao i da je sarađivala sa eminentnim svetskim muzičkim imenima.

Sahranjena je 12. decembra u Skoplju.

Oto Logo

Poznati vajar Oto Logo preminuo je u 4. januara u 85. godini u Beogradu.

Rođen je 15. avgusta 1931. godine u Beogradu. U Subotici je završio gimnaziju, a zatim i Akademiju primjenjenih umjetnosti u Beogradu, na vajarskom odsjeku. Ostao je da živi i radi u Beogradu. Član je bio ULUS-a od 1955. godine, a 2007. je dobio nacionalnu penziju. Oto Logo je autor velikog broja skulptura, bista i spomenika. – Napravio sam 1.215 skulptura, a od toga više od 500 bista. Uradio sam 32 javno postavljena spomenika – govorio je Logo. Neki od najpoznatijih radova su spomenik Živojinu Mišiću na Mionici i Spomenik Jovanu Cvijiću.

Sahranjen je 9. januara u Aleji zaslužnih građana.