Slobodan Vidović, akademski slikar, za “Glas Srpske”: Cilj rada umjetnost osloboditi okova

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo akademski slikar Slobodan Vidović, govoreći o izložbi “Vertical Painting & HD” koja će u srijedu u 12 časova biti otvorena u Salonu bana Svetislava Tise Milosavljevića u Banskom dvoru.

- Ova izložba u ovoj varijanti, ovako proširena za nove, ali i stare i reciklirane radove je prvi put u Banjaluci pred publikom. Na ovu varijantu sam se odlučio u posljednji momenat jer poslije Beograda i dužeg vremena, gotovo cijela izložba otišla je od mene u ruke kolekcionara te je ovo bila baš šansa da sagledamo njenu najnoviju verziju - dodaje Vidović.

GLAS: Šta HD odrednica u kontekstu ove izložbe predstavlja i kako integrišete tehnologiju u sopstveni umjetnički izraz? Koliko Vam je uopšte važna?

VIDOVIĆ: “High Definition” je naša zajednička krilatica, da tako kažem, koju smo prof. Nikola Šuica iz Beograda  i ja osmislili kao nastavak ili neki produženi dio ove izložbe. Tehnologija kao pojam jeste od najranijih radova prisutna na neki način, a naročito od 2011. i izložbe “Vip Car Park”, izložbe “Vertical painting” iz 2014, “Zero” iz 2017. godine pa onda  naravno mog najvećeg projekta do sada “State/Stanja” iz 2020. godine. Nakon toga dolazi izložba “Vertical Painting & High Definition” sad 2022. i 2023. godine. Taj pojam je bitna poveznica  u mojim radovima. Mogu premijerno da najavim da radim još dva projekta za ovu godinu u kojima će takođe tehnologija igrati bitnu ulogu, a to je izložba novih slika “Yugoslav Air Base Željava/Bihać” koja će biti premijerno predstavljena u beogradskoj Galeriji “X Vitamin” u septembru i jedne izložbe koju radim s dvojicom kolega iz Banjaluke pod nazivom “Krajišnici gdje ćemo na prelo/Neki novi svijet”, takođe u Beogradu u oktobru u Galeriji “SanjaJ”. Integrisanje tehnologije u rad bih uporedio s klincima, s djecom koja su rođena sad u ovom današnjem digitalnom vremenu i nama koji smo rođeni i odrasli u analognom vremenu. Mislim da se odgovor sam nameće, siguran sam da će čitaoci razumjeti. 

GLAS: “Apokaliptičnost strujeće treće decenije 21. vijeka donosi zbunjenu svedenost: odlike stvarane kulture prenose nesigurnosti jednako pojedinačne i kolektivne sudbine” rečenica je koju Nikola Šuica navodi u tekstu o Vašoj izložbi. Da li je svako  vrijeme puno nesigurnosti i na svoj način nosi obrise apokalipse?

VIDOVIĆ: Obrisi apokalipse su oduvijek tu i prisutni su, a gotovo svaka generacija misli da je to baš sada. Naravno, postojali su svijetli momenti i godine, ali gotovo uvijek nam se čini da je to baš sada, a s obzirom na to šta nam se dešavalo od 90 tih - ili posebno sad posljednje tri godine - ko može da kaže da to nije sada?

GLAS: Spremnost dočaravanja za umjetnika jeste pogled unazad. To je nekako i dio suštine svih vrsta umjetnosti. Kakav je Vaš pogled unazad bio prilikom stvaranja ovih radova?

VIDOVIĆ: Dovoljno je reći da sam izložbu postavio za pola sata , a onda…. Došao je jedan moj drug i kolekcionar, koji mi je ukazao na neke moje sumnje u postavci, tako da smo iz trećeg ili četvrtog puta tek postavili izložbu. Još jednom se pokazalo da ipak sam autor ne može biti objektivan pri samoj postavci svoje izložbe, ma kako bio siguran u to i da je uvijek dobrodošla korektura ili mišljenje kolege, kustosa ili čak nekog iz publike.

GLAS: Da li je stvaranje umjetnosti moguće potpuno osloboditi okova?

VIDOVIĆ: To i jeste cilj i ono čemu ja težim, ali koliko je moguće i realno, ne znam, da li u životu, radu ili generalno. Cijeli život i rad poslije akademije i kasnije karijeru posvećujemo tome da izađemo  i oslobodimo se. To je najvažnija misija umjetnosti i posla kojim se bavimo. Sopstvene stege su tu naravno na prvom mjestu, pa tek onda društvene, moralne, političke.

GLAS: Spas iz nevolja društvene stvarnosti je nešto što Nikola Šuica pominje u tekstu posvećenom izložbi, osvrćući se i na ranije umjetnike. Šta je danas spas iz nevolja društvene stvarnosti i šta umjetnost u tom smislu može da učini?

VIDOVIĆ: Umjetnost je više od toga. Htjeli mi to ili ne, ali kad smo na izložbi, koncertu, baletu, predstavi ili bioskopu, mi kao da smo u tih nekoliko sati van sadašnjeg svijeta i potpuno u imaginaciji umjetničkog.

GLAS: Pojedina djela rađena su kao triptih, a na njima su izdvojene siva, crna, bijela i žuta. Kakvu ulogu žuta ima u toj kombinaciji i simboliše li neki bijeg od učmale (sive) realnosti, kao kontrast?

VIDOVIĆ: To što su pojedina djela rađena kao triptih nije ništa posebno, jer ja ih često recikliram i nekad premještam, ako su duže vrijeme kod mene. Žuta se pojavljuje kao kontrapunkt ili taj mašinski dio, da tako kažem, kao dio metala, ambalaže ili oznake, dizajna. Mašine, industrija, saobraćajni znakovi ili avio-industrijski dizajn oduvijek su bili elementi koje sam koristio u svom slikarstvu, na razne načine i na raznim materijalima - platno, uljana boja ili akrilik, cerada, papir i sprej, pigment ili emajl. To me oduvijek interesovalo i postalo dio mene ili zaštitni znak u mojim radovima. Čak u slikama u kojima imam pejzaže, prizore, farme ili hale, fabrike. To se uvijek može osjetiti i naslutiti.

Vođenje

GLAS: Kada je riječ o cjelokupnoj izložbi, i svemu što ste iskazali i namjeravali da iskažete, kakva očekivanja imate od prihvaćenosti kod publike i tuđe interakcije s djelima?

VIDOVIĆ: Nemam posebno neka velika očekivanja od publike, iako većina ovih radova nije viđena. Meni je najbitnije da to vide neke mlađe generacije, a posebno studenti s akademije i arhitekture. Namjeravam i da uradim bar dva vođenja sa studentima kroz izložbu. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.