Slađana Zrnić, glumica, za “Glas Srpske”: Čuvajmo porodicu, jer je izvor ljubavi i života

Rekla je to glumica Slađana Zrnić u razgovoru za “Glas Srpske” govoreći o ljubavi, društvenim prilikama, teatru i ulozi Rajke Radaković, za koju je u proteklih godinu dana dobila mnogo nagrada. 

- Mi se pretvaramo u Gospođicu, nemojmo to da dozvolimo - dodala je ona.

GLAS: Predstava “Gospođica” obilježila je godinu iza nas. Osvojili ste mnoge nagrade. Kako posmatrate uspjeh ovog komada?

ZRNIĆ: To je nešto što se rijetko desi. “Gospođica” je za mene malo čudo. Posljednjih deset godina razmišljala sam o “Gospođici”, ali nisu se poklapale kockice. Onda kad sam odustala od nje, ona me je pronašla. Bila je to šansa koja se ne propušta. Rajka Radaković me impresionirala. U taj proces smo svi ušli čistog srca i ambicija. Naše jedino očekivanje je bilo da ispričamo priču, jer je teško postaviti roman na scenu. Kod podjele glumaca bilo je bitno da to budu glumci koji će ući u priču i ispostavilo se da je svaki glumac koji je u toj predstavi zavolio tu vrstu priče. Kada smo napravili predstavu znali smo da imamo komad koji će voljeti i publika i naša branša. Tako je i bilo. Osvojili smo više od 20 nagrada, a meni je ovo najnagrađivanija uloga. 

GLAS: Da li je Andrić ime koje privlači publiku u teatar?

ZRNIĆ: Naravno, prije svega zato što ga gotovo i nema na sceni. Ova priča koju je napisao mnogo je važna. Ona pokriva mnogo segmenata današnjeg društva. Od djevojčice koja je dobila amanet od oca i jedne suve duše u koju se pretvorila, preko okolnosti u BiH u ono vrijeme i okolnosti danas, do neoliberalizma koji nas osvaja i u kojem se mi kao narodi Balkana nalazimo. Zato je važna “Gospođica”, ali najvažnije je da je to emotivna predstava. Publika je željna emocija. S druge strane “Gospođica” ima i duhovitih elemenata koji takođe korespondiraju sa publikom. 

GLAS: Čovjeka pogodi njena tuga.

ZRNIĆ: Da, Andrić je to napisao maestralno i drago mi je što smo produžili život romanu. Bude mi drago kad mi srednjoškolci koje sretnem u gradu kažu da sada bolje razumiju “Gospođicu” i da ih je predstava motivisala da pročitaju roman.

GLAS: Vi ste glumica sezone u Narodnom pozorištu RS. Kako posmatrate produkciju u svojoj matičnoj kući? Šta bi po Vašem mišljenju moglo da poboljša rad teatra u budućnosti?

ZRNIĆ: Težak je zadatak biti upravnik NPRS. Svi prethodnici su dali neki svoj doprinos koji je omogućio da ovo pozorište bude to što jeste, dobro pozorište. Sa upravnicom Dijanom Grbić stvari su krenule dobrim tokom u produkcijskom i kreativnom smislu. Takođe koprodukcije koje se rade su značajne i za nas i za region. Međutim, teške su okolnosti u kojima upravnik treba da vodi teatar. Ideja ima, sposobnih ljudi ima, ali je potreban novac. Imamo izuzetne glumce i u posljednjim sezonama vidimo da je publika željna pozorišta. Poslije korone pune su sale. Publika je spremna da dođe u pozorište, ali i na bilo koji drugi kulturni događaj. E sad mi publici treba da pružimo više. Međutim, ne možemo više iz entuzijazma da dajemo. Novac je osnova. Imamo simfonijski orkestar, opere, predstave, naši glumci dosta snimaju, zapošljavaju se mladi ljudi, zaista smo organizam koji dobro funkcioniše, ali finansijska injekcija mora da postoji.

GLAS: Entuzijazam je opao i zbog suženog budžeta za kulturu.

ZRNIĆ: Jeste, to je nešto što je nepredvidivo. Udruženja koja su van institucija daju sve od sebe da bi u nekoj maloj sredini nešto napravila, a onda im srežete budžet i šta sad ti ljudi da rade. Zaista se mora znati koliko novca ide za udruženja, koliko za institucije. Trebalo bi da bude izdvojeno tri puta više od ovoga do sada. Ovo suženje budžeta nije bio dobar potez, dosta je demoralisalo ljude. 

GLAS: Nikako da shvatimo da kultura prevazilazi granice država.

ZRNIĆ: Tako je, 21. vijek je, a mi nismo izašli van regionalnih granica. Srećom imamo koprodukciju sa Slovenijom i Srbijom, ali to treba da ide van regiona. Jedina gostovanja u dijaspori su u Beču, ali to nije dovoljno. Imamo šta da ponudimo i trebalo bi da ljudi koji drže novac shvate da se jedan narod izdvaja kulturom, znanjem i obrazovanjem. Jedino tako vas mogu shvatiti ozbiljno. Recimo sa “Gospođicom” smo se lansirali na visok nivo. Ali treba ići dalje. Treba nadigrati “Gospođicu”. 

GLAS: U jednom razgovoru ste rekli da je pozorište oaza zdravog razuma i da je to mjesto na kojem se govori istina. Koliko su ljudi spremni da čuju istinu? Je li lakše živjeti sa ružičastim naočarama?

ZRNIĆ: Lakše je živjeti sa ružičastim naočarima. Ljudi se boje istine, strepe od nje, zato što ako je nešto istina, teško je ispraviti nazore i svjetonazore. U 21. vijeku problem je suočavanje sa istinom i u svijetu i kod nas. Jer istina oslobađa. Kad shvatite istinu i to da možda niste bili u pravu - vi ste na dobitku, jer idete dalje i postajete bolji čovjek. Pozorište je oaza istine. Zato što u pozorištu kad čujete informaciju koja je istina vi je i doživite, jer vam je živ čovjek plasira. Svaka predstava je simbol slobode govora, svaka ima poruku koja vašu predrasudu dodirne i pritisne. Veliki ljudi su napisali nešto što je istinito i dovoljno je samo da pozorište bude u okviru slobode govora, istine i emocije. Onog trenutka kada se vrši presija to nije dobro ni za koga, ni za narod, ni za državu. Pozorište mora da bude bastion zdravog razuma. Suština je u tome da vas natjera da razmislite.

GLAS: Igrate u predstavi “Čelične magnolije”. Jedna od tema komada je ženska solidarnost. Koliko je danas važna ženska solidarnost? 

ZRNIĆ: Ideja predstave je ženska solidarnost, ali riječ je prije svega o ljudskoj. Kao borac za ženska prava smatram da je feminizam otišao u potpuno lijevi pokret i izgubila se podrška ljudskom biću. Danas svako na svačemu zarađuje pa tako neko i na feminizmu zarađuje. Ono što je za mene važno jeste porodica, kao jedinica društva. Solidarnost u porodici. Ljudska solidarnost vlada među ženama u ovoj predstavi. Ovo je američki komad koji na duhovit način opisuje šest žena i njihove porodice. Divna, duhovita, emotivna predstava, za koju će biti tražena karta više.

GLAS: Ponekad nam izgleda da je žena ženi vuk?

ZRNIĆ: U pravu ste kad kažete da žena ženi nekad zna da bude vuk. U “Čeličnim magnolijama” nema tih vučica, to su žene koje prepoznaju kada treba biti dobar, kada se treba boriti za nekoga i ponuditi pomoć. I muškoj populaciji će biti zanimljivo da vide kako se žene dovijaju humorom i duhovitošću da prebrode gubitak važne osobe. 

GLAS: Tokom protekle godine bili smo svjedoci mnogih dešavanja svjetskih razmjera, ali i lokalnih. Kako čovjek da preživi i sačuva zdrav razum?

ZRNIĆ: Biti iskren prema sebi, sagledavati istinu i čitati, ali ne medije, reklame, trendove, “Instagrame” i “Fejsbuke”. Čitati knjige, razgovarati sa ljudima i izbjeći zamku da sam JA centar svijeta. Egoizam i narcizam je preovladao u posljednjih deset godina, kao i kult vođe, kult važne ličnosti, kult poznatih osoba iz nepoznatih razloga. To su mediji napravili, to je i urađeno da bismo bili sluđeni. Ali nisam JA centar svijeta, ne okreće se zemaljska kugla zato što JA postojim. Kad tu vrstu egocentrizma počnemo da čistimo iz svog ljudskog bića i okrenemo se prirodi, krenemo da učimo iz prirode bićemo mirniji i moći ćemo sagledavati stvari sa prave strane. Često čujemo to: MI smo poseban narod, JA sam posebna osoba. Kad to JA sklonimo sa strane i kad vidimo da nam je čovjek preko puta ogledalo, tad može doći do bolje kolektivne svijesti. Kad shvatimo da ne treba da trošimo mnogo na garderobu da bismo pokazali da smo neko, nego da uživamo u životu, da sređujemo svoj prostor, da vodimo računa o sebi i prirodi.

GLAS: Potpuno smo zanemarili prirodu.

ZRNIĆ: Tako je. Evo uzmite primjer Bistice, gdje je rođen moj otac. To selo sada nestaje od autoputa i rudnika. Tamo ljudi pate. Moramo imati empatiju prema tim stvarima, da se oslobodimo tog JA i da naučimo da slušamo druge ljude šta govore. 

GLAS: Tužno je da ne vidimo čovjeka pored sebe.

ZRNIĆ: To je zato što živimo u vremenu u kojem vas društvene mreže tjeraju da budete poznati i da imate mišljenje. Ali ne morate imati mišljenje o svemu. Saslušaj, analiziraj, ali pokušaj da ostaviš prostor za sebe. Ima mnogo depresivnih ljudi, a mi od svog JA ne vidimo te ljude i onda se čudimo kad se nešto desi. Riječ NE spašava život. Kad kažeš nekome NE već si u napretku. Treba hrabrosti, mi je imamo, ali lakše je pobjeći u strah i misliti da nema nade. Ne daj na sebe.

GLAS: Ljubav je glavni čovjekov pokretač, ali izgleda da je ljubavi sve manje oko nas. Kao da je obezvrijeđena. Kako da ljubavi vratimo vrijednost? 

ZRNIĆ: Druženjem, više druženja manje telefona. Pozvati prijatelja u šetnju, porazgovarati sa osobom u prodavnici, u banci. Skloniti telefon, putovati pa bilo to 40 kilometara od Banjaluke, 400 ili 4.000 kilometara. Razumjeti i prihvatiti sebe. Kad se počnemo čistiti od negativnih stvari koje nas okružuju, bićemo spremni da damo ljubav, a samim tim i da je primimo. 

GLAS: S obzirom na to da je vrijeme praznika, koja je Vaša poruka čitaocima?

ZRNIĆ: Vjerujte u slobodu i istinu. Uključite mozak. Ne bojte se emocija. Budite zahvalni na onom što imate i sve će biti u redu. Želim da kažem našoj publici i čitaocima da će sve biti dobro... sve će biti dobro. Fokusirajte se na porodicu, ona je izvor ljubavi i života.

Riječ godine

GLAS: Krajem godine u svim državama pa i kod nas bira se riječ godine. Šta bi bila Vaša riječ godine?

ZRNIĆ: Moja riječ godine je definitivno “Gospođica”.

Knjige

GLAS: Spomenuli ste knjige. Šta Vi čitate?

ZRNIĆ: Trenutno čitam “Podstanara” Filipa Grujića i Krešimira Mišaka i njegov “Svijet kakav ste zaboravili da živite”. Knjige su mi utjeha od svih životnih problema i toplo preporučujem svima da čitaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.