Saša Hajduković, režiser i scenarista, za “Glas Srpske”: Praštanje čini granicu između dobra i zla

Rekao je ovo za “Glas Srpske” režiser i scenarista Saša Hajduković, komentarišući, kako sa ove distance i sa novostečenim iskustvom, nakon emitovanja “Kože”, završnog dijela banjalučke trilogije scenariste Nikole Kolje Pejakovića, započete sada davne 2017. godine “Mesom” i nastavljene “Kostima”, gleda retrospektivno trilogiju kao cjelinu. Hajduković kaže da pozitivne reakcije publike i kritike jesu jedna vrsta potvrde njihovog rada, ali i da on sam vidi autorsko sazrijevanje kroz jedan težak, pionirski proces dug sedam godina.

- Sa druge strane mi se čini da sam dobio priliku da napredujem kroz svaku priču. Da rastem, da posmatram snimljeno na drugi način i da dobijem sve bolje i bolje produkcijske uslove za to. Zatvorili smo trilogiju, ali idemo dalje sa drugim stvarima, prosto sada ne smijemo stati - rekao je Hajduković.

GLAS: Ako je serija “Meso” bila iskren uvod u našu stvarnost, “Kosti” bolan dublji ulazak u nju, serija “Koža” bi bila jedna vrsta puta u srce tame, gdje na neki način otkrivamo da se u samom srcu sve tri priče nalazi dobro i zlo, koje se krije u svakom pojedincu?

HAJDUKOVIĆ: Srce čitave trilogije se nalazi u duševnoj dilemi pojedinca, u krhkom odnosu dobra i zla, koje se krije u međusobnim odnosima likova. Zajednička crta za sva tri dijela jeste da postoji trauma, da postoje ratne traume, da je Banjaluka grad koji decenijama živi pod traumom. U slučaju “Kože” to je najkonkretnije prikazano, jer imamo karakter, koji je bio u zatvoru, koji ima konkretnu traumu, najstrašniju moguću, da su mu roditelji stradali u ratu, a da on ne zna ni kako, ni zašto. Ideja je bila da tražimo mogućnost istine u pojedincu, mogućnost njegovog napretka, shvatanju svijeta i praštanja u tom svijetu. Svi karakteri “Kože” su oštećeni, ali svi se na svoj način nekako bore sa tim. Neko iz te traume može da izađe, neko ne može. U nekom trenutku trauma eksplodira na razne načine i kada dođe do tih sukoba, do krvavog nasilja, čovjek od kojeg se to najmanje očekivalo jedini ima snage za iskreno praštanje.

GLAS: Način na koji je lik Slobodana Miloševića postavljen u seriji je simboličan, ali je zanimljiva vremenska distanca njegovog karaktera. U prošlom vremenu on je rokenrol faca, moderni urbani tip, dok je u sadašnjosti neka vrsta relikta prošlosti, pregažen i neprilagođen. Koliko je režiserski bilo teško postaviti ličnost u dva vremena, kroz tumačenja dva glumca?

HAJDUKOVIĆ: Bilo je izazovno. Tačnije to je bio jedan od najvećih izazova u ovom projektu, jer je tema vremena jedna od ključnih tema projekta. Šta vrijeme radi, kako mijenja čovjeka koji izgleda drugačije, ponaša se drugačije i kojeg je vrijeme zarobilo u jednom istom trenutku, odnosno u tom trenutku traume. Pogotovo je bilo teško to uhvatiti u istoj seriji, zato što čovjek kada je mlad, ima energiju, naivnost i želju za putenošću, za životom, za fizičkim stvarima, a kada ga zatvor i stradanje presiječe, kada s tim stane, on stiže u sadašnjost ni iz čega. Slobodan mora ponovo da nauči da živi, on mora da nauči banalne stvari, da napravi kafu, ali i da ima odnos sa drugim ljudima, jer svijet gdje se on vraća nije svijet koji je ostavio. Zbog svega toga to je bio jedan od ključnih izazova, ali i jedna od i ključnih ideja “Kože”, u svakom smislu - vizuelnom, glumačkom i autorskom.

GLAS: U finalu “Kože” imamo vjerovatno jednu od najpotresnijih scena u poslijeratnoj kinematografiji, ne samo BiH, nego i cijelog regiona. Katarzičnu scenu zločina i kazne, krivice i praštanja, u odnosu dva čovjeka slične životne tragedije, u nevjerovatnom izvođenju Admira Glamočaka i Nikole Pejakovića. Koliko je tu scenu bilo teško snimiti?

HAJDUKOVIĆ: To su fenomenalni glumci i tu je super napisana scena. I onda je, kako bih rekao, prosto bilo uključiti kameru i pustiti ljude da stvore magiju. Scena je emotivna i jaka, da je urađena najsiromašnijim mogućim režiserskim sredstvima. Odnosno, snimljena je onako kako je odigrana, bilo kakvo dodavanje je nepotrebno, bilo bi potpuno razvaljivanje scene. Dakle sa te strane to je najjednostavnija postavka i tako je zamišljeno od početka. To je specifična vrsta teksta, koju samo najbolji glumci mogu iznijeti.

GLAS: Koliko je bilo teško biti iza kamere, u emotivnom smislu tokom njenog snimanja, ne mislimo samo na Vas, već i na cijelu ekipu?

HAJDUKOVIĆ: Specifično je na setu, svi su usmjereni na svoj dio posla. Kada su tako delikatne scene, svako pažljivo gleda svoj zadatak, direktor fotografije gleda da li je previše tamno, ja gledam da li treba da priđemo bliže tom liku, da li mogu da osjetim emociju, tonci gledaju da li su dobro snimili. Tako se radi čitava serija, ali pogotovo kada su takve scene moraš da gledaš najmanje detalje, u takvim scenama ti nemaš opciju B, ne možeš reći: “Snimi još ovo, hajde pokrićemo ga ovim”, nego to mora da se desi samo tada. Prosto si previše zaposlen da na pravi način osjetiš emociju u vezi sa onim što snimaš, a paradoksalno upravo treba da se vidi i osjeti sve.

GLAS: Iz koliko je pokušaja snimljena ta scena?

HAJDUKOVIĆ: Uopšte nije bilo puno ponavljanja. Zato što ne možeš takvu scenu napraviti iz mnogo pokušaja, prosto potrošiš emociju. Ne može takva scena da bude izvedena recimo sedam puta pred kamerom. I to je jedna od velikih dilema na setu, u smislu, ako snimiš srednje ili krupni kadar, da li je emotivno glumac uradio svoje ili treba još jedan kadar. Ipak, na kraju, mislim da je bilo dva ili tri pokušaja, doslovno minimalno, za ovakvu vrstu produkcije.

GLAS: Nakon pomenute scene dolazi jedan kraj nakon kraja, upečatljiva scena, u kojoj Slobodan nestaje sam u mraku i pustoši?

HAJDUKOVIĆ: Znali smo od početka samo jednu stvar da nakon te emotivne katarze u susretu Semira i Slobodana ne želimo našeg junaka da vratimo u normalan, običan život. Taj zadnji kadar serije jeste jedna mračna slika osjećanja bespomoćnosti, ali u isto vrijeme i slobode i bespomoćnosti. Jedna jednostavna slika, o kojoj svako ima svoju ideju. Može da se tumači u jednom duhovnom, biblijskom smislu, može i kao omaž drugim djelima, svako može da je pročita različito. Meni je u glavi bila jedna rečenica, literarna, Džojsova: “Snijeg pada po živima i po mrtvima”. Ta scena mi je bila ta rečenica u vizuelnom smislu. Što je naravno samo moje tumačenje.

GLAS: Većina glumaca sa kojim ste sarađivali hvali Vas kao odličnog režisera, koji se ne petlja previše u njihov posao na setu.

HAJDUKOVIĆ: Hvala im. Ne volim se na setu previše uplitati u njihov rad. Zato imamo probe i na probama se postavi karakter, odnosi likova i napredak među njima, manje, više sve pripremimo do svakog detalja. Na samom setu nema toliko vremena da intervenišeš, ne znam ni kako, jer se puno stvari snima u toku dana i onda ti gledaš da to privedeš kraju. Bez tih proba to bi bio pakao. Ovako kada su svi spremni, i kad dođemo spremni, onda je to prava stvar. Volim ja glumce, stvarno, jer ti kad napraviš dobru podjelu i kada ti ljudi hoće da rade s tobom, to je velika sreća za reditelja, to je onda jednostavan posao, ne treba da ih učiš ničemu, već da samo uhvatiš ono najbolje u njima

GLAS: Evidentno je bilo već na “Kostima” da je stvoren jedan nukleus šireg autorskog tima oko Vas i Kolje, na svim segmentima produkcije. Koliko je to olakšalo proces stvaranja “Kože” i postavilo saradničku bazu za buduće projekte?

HAJDUKOVIĆ: Koliko je važna stvar imati talentovanog glumaca ispred kamere jednako je važno imati i talentovane ljude iza kamere. Kompozitori, majstori zvuka, montažeri, scenografi..., kada su talentovani i posvećeni svom poslu, uživanje je rad s njima. Meni je bilo lako s te strane. S druge strane bilo je teško što sad već sa tim iskustvom znam koliko puno mogu pogriješiti. Mislio sam da će ovo biti najlakše snimanje ikad, ali u stvari sam shvatio da je najteže snimanje zato što znam koje greške ne smijem napraviti.

GLAS: Od pionirskih dana domaće kinematografije stiglo se da jake ljudske baze, već dvije godine djeluje Audio-vizuelni centar RS, pojavila se i nova generacija mlađih režisera, čiji su kraći radovi dobro primljeni. Šta nam još nedostaje da dočekamo druge filmske projekte, koji bi trebalo da naprave širi iskorak?

HAJDUKOVIĆ: Sada je samo vrijeme u pitanju i svi treba da nastave da rade kao što rade i sad. Vrijeme će donijeti napredak, jer sada nove generacije imaju taj sistem sa Audio-vizuelnim centrom RS, koji mi nismo imali pa smo, zahvaljujući Brani Janković ili entuzijastičnim pojedincima stvorili šansu. Sada postoji sistem i vrlo je jasan, tako da oni samo treba da rade, da budu prisutni tu, dok se razviju sve grane kinematografije, da sazori jedan široki dijapazon, što autorskih, što zanatskih radova, da bi bila uspostavljena jedna vrsta (hajde da kažem tu ružnu riječ) industrije.

GLAS: Kada pominjemo projekte, najavljena je nova trilogija u vezi sa djelom Branka Ćopića, osim tog projekta da li radite još nešto?

HAJDUKOVIĆ: Trenutno aktivno radimo na projektu u vezi sa Brankom Ćopićem, tačnije projektu koji je motivisan Ćopićevim “Jeretičkim pričama”. Jedna tema ispituje šta je jeres, šta se dešava kada te društvo izopšti i zašto te društvo izopštava, kako se kao čovjek, pojedinac, osjećaš u tom sistemu javne izopštenosti. To je ugao, makar u ovoj prvoj verziji koju trenutno radimo, koji mene najviše zanima. Ljudi nisu usamljena ostrva, živimo u društvu, i šta se dešava, kad se društvo okrene protiv tebe, zato što kažeš nešto, što misliš da je istina, šta god to bilo. Osim toga napisao sam jedan svoj scenario, dobili smo sredstava za njegov dalji razvoj, pripremamo jedan kratki film “Džo”, koji radi jedan od mojih studenata u našoj produkciji. Mislim da će ove godine Dane Komljen snimati svoj film ovde pa ćemo mu pomoći u izvršnoj produkciji. To je fantastično, jer kada se vratim na početak priprema za snimanje “Mesa”, prije nekih šest-sedam godina, sve ovo danas je izgledalo kao naučna fantastika, ali došao je i taj trenutak.

Žanr

GLAS: Od filma “32. decembar”, preko trilogije “Meso/Kosti Koža”, uglavnom se režiserski krećete u vodama, uslovno rečeno, naturalističke krimi-drame. Koliko je to splet okolnosti, a koliko svjestan izbor i da li se plašite ulaska u manirizam?

HAJDUKOVIĆ: Ima tu i spleta okolnosti, ali ima i ciljanog izbora, prije svega zbog mog straha od plitkosti toga što režiram. Želim da to ne bude priča o događajima, već da to bude priča o karakterima, odnosima, o nekom širom osjećanju stvarnosti. U koji god milje žanrovski da ga postavimo, tipa da moji likovi igraju klikera ili prodaju drogu, svejedno mi je. Mene više interesuju ljudi kao karakteri, njihove sudbine i njihove odluke, koje na kraju donesu neku vrstu posljedica. U ovom slučaju konkretno je postavljeno u kriminalni milje, zbog toga što je to sam po sebi dramatičan milje, ali ne plašim se da se oprobam u bilo kojem drugom žanru. Ono čega se plašim jeste da me događaj povuče u odnosu na ono o čemu je stvarno priča. Nešto poput koncepta u bajkama, koje su sa jedne strane, vrlo jednostavne priče, a sa druge strane vrlo arhetipske i duboke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.