Saša Berendika, scenarista i novinar: Ćopićeva magija riječi dirnula svakoga od nas

Na festivalu, koji je održan u Velikoj Plani, film o Ćopiću predstavio je iscrpno i zanimljivo viđenje njegovog života i smrti na koje su odlično reagovali i publika i žiri, ali po riječima Saše Berendike, novinara, pjesnika i scenariste, on dobijeno priznanje vidi kao potvrdu umjetničke važnosti Ćopića i pohvalu entuzijazma cijele ekipe filma.

- Radeći ovaj film uvjerio sam se da su rijetki oni koga Ćopićeva pripovjedačka magija ili osebujna biografija, ispunjena brojnim kontroverzama, nisu nekada, na ovaj ili onaj način, dotakle. Velika entuzijastičnost ekipe koja je realizovala film, blagonaklonost sagovornika zainteresovanost i prijem publike potvrđuju da je Ćopić prisutan u našoj kolektivnoj svijesti. Vjerovatno je izbor teme uticao i na mišljenje žirija festivala. Time ne želim da umanjim kvalitet ostalih segmenata i dimenzija filma - rekao je Brendika za "Glas Srpske"

Po riječima scenariste, od početne ideje da se radi film o Ćopiću i njenog pretvaranja u konkretan rad pređen je dug put čiji se počeci kriju u brojnim djetinjstvima Brankovih čitalaca.

- Put od delegiranja teme uredništvu "RTRS" do finalne verzije trajao je sedam mjeseci. A istraživanje je trajalo mnogo duže. Ono seže u moje rano djetinjstvo kada se još čitalo na slogove. Za novo čitanje Brankovih djela, "krivac" je obavezna lektira drugog razreda osnovne škole. Kad je moj sin Đorđe prije dvije godine počeo da čita "Ježevu kućicu", a da pri tome nije imao nikakvu vrstu otpora, ponovo sam osjetio čaroliju kojom Ćopić obavije svoje male čitaoce. Tad sam se vratio Ćopićevom književnom opusu. Malo iz ličnog zadovoljstva, a malo zbog poze da bi me Đorđe što češće vidio sa knjigom. I tako je počelo istraživanje i priprema za ono što će kasnije postati film - ispričao je Berendika.

On dodaje da bi bez pomoći režisera, kompletne ekipe, te brojnih gostiju, to ostala samo ideja, ali ovako je postala iscrpna storija o Ćopiću.

- E, onda je tu došao reditelj, jedan ljubitelj Ćopićevog lika i djela i počelo je prevođenje ideja, podataka, učitavanja, citiranja i sl. u filmski jezik uz pomoć cijele ekipe filma, poput direktora fotografije Dejana Račića, snimatelja Siniše Stojića, montažera Vedrana Marića, majstora rasvjete Dragana Talića, tonca Srđana Radakovića i Vladimira Vladetića i producenta Aleksandara Đorđevića - kaže Berendika.

Baveći se Ćopićem i njegovim životom i karijerom, Berendika kaže da je znao da je to pravo obilje materijala za film, kako dokumentarni, tako i igrani, ali da je on shvatio da je na neki način i nakon smrti i dalje ostao skrajnut, kao što je bio za većeg dijela života, iako je važio za jednog od najčitanijih i najvoljenijih pisaca ovih prostora.

- To su ključni motivi za nastanak dokumentarnog filma. Dok mu književna kritika nije bila naklonjena, njegovi čitaoci su ga nosili na ramenima. Kao što reče Matija Bećković: "Ničijih stihova djeca nisu toliko znala kao Brankovih. Cijeli bukvari su bili ispunjeni njegovim pjesmama". Njegovo lice i osmijeh bilo je dobro znano širom Jugoslavije u vrijeme kad su fotografije u novinama bile rijetkost, a televizija daleka budućnost. Bio je simbol revolucije. Veselio je svojim pisanijem i skečevima narod i partizane u najtežim ratnim danima, uprkos ličnim tragedijama. Prelomna tačka u njegovom životu, ali i u stvaralaštvu je "Jeretička priča". I kad kreću saslušanja, pritisci, Branko ne odustaje. On nastavlja da piše "Prolom", "Gluvi barut", "Osmu ofanzivu" koje su tek prava jeres za onaj režim. Ali su "tačnije" od mnogih istorijskih i socioloških knjiga o vremenu Drugog svjetskog rata i onoga što je bivalo poslije. Čak se sa tim i istoričari slažu danas. Negdje sam slutio, a to u filmu potvrđuje eksplicitno književnik Vule Žurić da je splet istorijskih i društveno-političkih okolnosti na volšeban način skrajnuo djelo Branka Ćopića na police dječije književnosti, I da smo tako, uz Andrića, Crnjanskog i Krležu izgubili onog četvrtog velikana jugoslovenske književnosti. Čak, nakon njegove smrti i raspada SFRJ, sve ga je manje bivalo u čitankama i lektirama. Stvorene su nove države, a "novo čitanje" Ćopića je izostalo - kaže Berendika.

Po njegovim riječima tokom rada na scenariju otkrio je kao autor, ali i čitalac, da je Ćopić imao samo jedno lice.

- Saznao sam mnogo o društvu i onima koji su okruživali Ćopića: ratni, partijski i književni drugovi. O onima koji su ga pratili, prisluškivali, privodili, saslušavali. Da li su mu se divili ili zavidjeli? A Branko? Pohodio je Hristov grob, boravio nekoliko puta na Hilandaru. On, "partizanski pisac", vjenčao se u pravoslavnoj crkvi 28. juna, da bi se kasnije šalio da je kao i svi veliki srpski junaci "poginuo" na Vidovdan. Živio je isključivo od pisanja. I kao pisac je bio bogat. Veliki tiraži, prevodi knjiga na brojne svjetske jezike, promocije, gostovanja, putovanja. Danas to zvuči nevjerovatno - zaključuje Berendika i dodaje da je Ćopić imao samo jedno lice, a da su mu drugi iz ličnih strahova, razloga i kukavičluka pridodavali svoje maske.

Duško

Berendika kaže da je rad na filmu pokrenuo ideje za nove dokumentarce.

- Reditelj Lazić i ja već nekoliko mjeseci sa istom ekipom snimamo dokumentarni film o Dušku Trifunoviću, takođe, u produkciji RTRS-a.  Ako su knjige Branka Ćopića bile početak mog čitalačkog iskustva, Duškove televizijske emisije početak su moje medijske pismenosti. A trebalo bi da sam nešto naučio o zavičaju. Etiketiranje je posebna vještina ljudi našeg užeg i šireg zavičaja. Ćopić je "dječiji" i "partizanski" pisac, a Trifunović je "estradni" pjesnik.  I onda nema mrdanja iz fioke, foldera, fascikle, ladice. Tu stane sve i ostane. E, mi odatle počinjemo sa istraživanjem i novim čitanjem - jasan je Brendika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.