(Samo)obrezivanje Srba na Elijahovoj stolici

 I to je dobro! Dobro je jer će nam umjetnost pomoći da shvatimo da su u gradu na Miljacki nekoliko godina ljudi mnogo patili: gladni, žedni, poniženi, gađani granatama i snajperima... Hiljade ih nisu preživjele opsadu.

Jedna strana zla

Iole informisani znaju da je to, ipak, samo jedna strana zla koje je snašlo Sarajevo i cijelu BiH, pa i bivšu Jugoslaviju tokom devedesetih. Ako od bilo kog segmenta veoma složenih odnosa među narodima ovih prostora bilo ko pravi umjetničko djelo, po pravilu dobijamo pojednostavljenu, "umjetničku istinu", koja ne mora biti cjelovita; ona može biti i jednostrana, subjektivna, angažovana i sa njom se, svakako, ne moramo potpuno slagati. Prosto, umjetnost nije istoriografija, nije naučna sinteza. Umjetnost može i treba da je u službi razbijanja - kako lijepo reče sam Štiks - "smrznutog mora" u sebi. Iako ponekad neprijatna, ta subjektivna, "umjetnička istina" može biti veoma ljekovita, pa je valja gutati kao gorku pilulu. Da li je to bila nakana autora ovog komada i pomenutih teatarskih kuća ili je posrijedi samo prokleti biznis ili, pak, nešto treće, otvoreno je pitanje... To bih, ipak, ostavio pozvanijima, publici, pa i vremenu da sudi. Žiri, u sastavu Nebojša Bradić, Miloš Babić i Nikola Pejaković, zasigurno ne misli da u umjetničkim (i etičkim?) dometima te predstave ima nešto sporno; štaviše, pomenuti teatroznalci upravo su "Elijahovu stolicu" proglasili za najbolju predstavu na ovogodišnjem Teatar festu!

Inventar srpskih zločina

Ima, međutim, nešto preko čega moja malenkost ne može preći ćutke. To je afiša (ili afiš), tačnije rečeno čitava knjižica u izdanju JDP, pravljena još za beogradsku premijeru 2010. godine. Ona se mogla kupiti i u Banjaluci, u pozorišnom holu, nekoliko metara od biste čestitog kralja Petra I Karađorđevića. Već pri prvom listanju te brošure, pada u oči da i obimom (48 strana) i sadržajem uveliko prevazilazi standardnu pozorišnu afišu. Osim uobičajenih odjeljaka o autoru komada, o dramatizaciji, razgovora sa rediteljem, životopisa glumaca i drugih aktera, ova brošura donosi i "Hronologiju opsade Sarajeva 1992 - 1996"! Nju je priredila Marina Milivojević-Mađarev, dramaturg i doktor teatrologije (sic!) iz JDP-a. U toj hronologiji na čak pet strana čitamo detaljan inventar srpskih zločina nad Sarajevom i Sarajlijama:

"...Artiljerijski napad na Porodilište... Masakr nad civilima u redu za hleb... U konvoju koji se uputio u Nemačku sa decom bez roditelja snajperom pogođene bebe... Bosanski Srbi granatiraju pogrebne povorke, sahrane i bolnice u Sarajevu... Masakr nad učenicima u Sarajevu... Masakr dece na sankanju u C fazi, na Alipašinom polju... Masakr civila na Dobrinji, na fudbalskom igralištu. Masakr na pijaci 'Markale' u centru Sarajeva... Pogođeni putnici u sarajevskom tramvaju... Bosanski Srbi postavili protivavionske sisteme u okolini Sarajeva... Masakr na Butmiru... Snage bosanskih Srba bacile avio-bombu na RTV dom... Bosanski Srbi demontiraju fabrike prilikom povlačenja, pale kuće na Grbavici...".

Sa druge strane, u toj povjesnici nema ubistva srpskog svata, a za masakr u Dobrovoljačkoj ulici nad vojnicima JNA se eufemistički kaže kako je "prilikom povlačenja JNA iz zgrade Komande, na mostu Skenderija došlo do sukoba"; nema Kazana i drugih stratišta sarajevskih Srba, nema "zelenih beretki", nema Ćele i Juke Prazine; o desetinama hiljada Srba koji su otjerani iz svojih kuća i stanova se ne govori (kaže se kako "po gradu lutaju napušteni kućni ljubimci, jer su vlasnici napustili grad"), ali se ne propušta reći da je otišao konvoj Jevreja iz grada; Jevreji, dakle, kada bježe iz Sarajeva, imaju nacionalnost, a Srbi su "vlasnici kućnih ljubimaca", surovi i kada bježe iz svojih domova, jer, eto, ostavljaju nemoćne kuce i mace da gladne tumaraju ulicama zlosrećnog grada.

Iznenađenjima čitalačkim tu nije kraj! Slijedi još jedno poglavlje koje je priredila pomenuta gđa. Naime, pod naslovom "Život Jevreja u BiH od progonstva iz Španije do savremenog doba", data je još jedna hronika!!! Još jedno istoriografsko štivo iz pera dramaturga i teatrologa, a sve to u pozorišnoj afiši!!! Čemu to, pitaju se Vlasi?

Iako naslov kazuje drugačije, ova, druga hronika, u stvari, ne pominje jevrejske ostale zajednice u BiH, već taksativno donosi svjedočanstvo samo o vjekovnom suživotu Sarajeva i njegovih Jevreja. Onda je došla 1941. godina! Autor hronologije ti, ipak, nalazi način kako da eskivira istinu: za sve strahote i stradanje sarajevskih Jevreja i teror ustaške NDH ozakonjen rasnim propisima, navodi se samo da je u julu 1941. izdata "naredba o obaveznom popisu svih Jevreja u Sarajevu", da je oktobra te godine "iz Sarajeva odvedeno 1.400 Jevreja u logore", te da je avgusta 1942. godine" iz Sarajeva odvedeno 2.000 Jevreja u Aušvic i Jasenovac". Uz malo truda, čitalac će sabrati da je u Drugom svjetskom ratu stradalo 3.400 sarajevskih Jevreja. Međutim, pobijeno ih je oko 9.000 (od oko 12.500), a jevrejska zajednica u BiH je skoro zatrta!!! Ko je počinilac sarajevskog holokausta, to priređivač ne kazuje! O djelovanju jerusalimskog muftije El Huseinija, okorjelog antisemite i Hitlerovog prijatelja, u BiH i njegovoj smotri po zlu čuvene 13. SS ili "Handžar" divizije novembra 1943. godine upravo u Sarajevu - ni slova!

"Kratka historija"

O strahotama koje su u NDH snašle sarajevske Srbe, o ubistvu vladike Petra Zimonjića, o likvidaciji i progonu desetina hiljada pravoslavaca, svakako, nema ni slova!!! Pa, to je hronika jevrejske zajednice - o grko-istočnjacima ne pričamo! Autoru ove hronologije važne su jevrejske žrtve. Jevreji su danas moćni u svjetskoj politici, oni su na cijeni, sa njima valja biti raja. Zna to priređivač hronike, pa požuruje da navede kako, već od 1951. godine, u Sarajevu živi i stvara Isak Samokovlija, a naredne godine je u tom filosemitskom gradu "otkriven spomenik Jevrejima, žrtvama fašističkog terora". Ko su počinioci "fašističkog terora", to, pogađate, nije važno, a ako neupućeni čitalac po inerciji iz prethodne hronologije zaključi da su to Srbi, tim bolje.

Čemu ova "kratka historija" sarajevske jevrejske zajednice? Odgovor je monstruozan: cilj je izjednačiti sudbinu Jevreja u Drugom svjetskom ratu sa sudbinom Sarajlija u posljednjem ratu. Dakle, Sarajlije i Jevreji sa jedne strane, a Srbi i fašisti sa druge!!! To prolazi. To svijet razumije i lak(h)o guta! Moguće da je priređivačima ove knjižice ideju za to dao sam Štiks, koji u intervjuu datom u ovoj publikaciji kaže kako njegov roman "tretira dvije velike teme, holokaust i Sarajevo", a "Sarajevo je tu kao metafora za 20. stoljeće". Riječ je, dakle, o zloupotrebi i relativizaciji holokausta i pokušaju opasne, podle zamjene teza.

Iskreno, o svemu ovome vjerovatno ne bih ni pisao da ovu knjižicu nije izdalo beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište (koje je i nosilac cijele predstave)!!!

Čestiti srpski kralju, bronzani Petre Mrkonjiću, mene je sramota! Sramota me ovog intelektualnog (samo)obrezivanja koje doživjeh pored Tvoje biste, u hramu koji nekada nosiše Tvoje ime.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.