Ružica Panić, akademska slikarka, za “Glas Srpske”: Ivica sna mjesto potpune slobode

Niz naizgled nepovezanih događaja, razgovora i iznenadnih emocija, kao i onih konstantnih, koje sam uz poseban trud i snagu preusmjerila i uobličila u ideje koje su kasnije postale slike. Kroz proces stvaranja izložbe putovala sam kroz vrijeme i vraćala se u djetinjstvo, upoznajući sebe ponovo kako bih sve povezala u slike.

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” akademska slikarka Ružica Panić, čija će izložba “Na ivici sna” biti otvorena u ponedjeljak u 19 časova u malom izložbenom salonu Banskog dvora.

- Naziv predstavlja prostor u kojem su se sastajale ideje i emocije kako bi se rodila inspiracija za sliku. “Ivica sna” je mjesto gdje smo iskreno slobodni da budemo ono što jesmo, tu smo sami sa sobom i nemamo više ni snage ni potrebe da budemo nešto drugo. Jednim izdahom odbacujemo sve teško što smo morali da budemo u toku dana. Magija snova pokazuje koliko smo i mi sami posebni i magični, bez obzira, ili možda baš zbog svega što nam se u životu dogodilo. U tim kratkim trenucima svijesti san nam pokazuje da je moć stvaranja cvijeća od rana u našim rukama - kazala je ona.

GLAS: Postavka obuhvata 22 slike rađene akril tehnikom. Kako su sve one povezane?

PANIĆ: Najjače ih povezuju duboke i snažne emocije koje nose. One su svojevrsni likovni dnevnik emotivnih događaja koja su obilježila neki trenutak u vremenu. Sva iskrenost i ranjivost u izražavanju, koja se ogleda u neobrađenoj podlozi slika, kao i jasnim jakim koloritom, prisutna je na svim slikama ove izložbe.

GLAS: “Rane na slikaru izgledaju drugačije, zalivene su suzama očiju koje vide drugačije”, to stoji u bilješkama najave ove izložbe. Kako to objašnjavate?

PANIĆ: Naravno, ovdje je riječ o emotivnim ranama, jedinim koje se mogu liječiti suzama. Jednom mi je otac rekao da je jedno gledati, a drugo vidjeti. Svi mi gledamo, ali vidimo drugačije. Tako i suze potekle iz očiju koje vide imaju moć da stvore cvijet tamo gdje su nekada bile rane, a njih možete vidjeti samo kroz razgovor sa slikarem. Slikar svojim slikama predstavlja priče onima koji su spremni da ih vide.

GLAS: Da li je slikanje lijek? I može li i treba li umjetnost da bude lijek onome ko stvara (ili onome ko posmatra)?

PANIĆ: Lijek je sve što nam pruža priliku da se izrazimo. To može biti bilo šta na šta je naša duša osjetljiva, bez obzira koliko smo vješti u tome, bit je da se izrazimo. Možemo da nađemo lijek u pjevanju pod tušem, slušanjem omiljene pjesme, pisanjem, slikanjem, kuvanjem, fotografisanjem. Granicu između posmatrača i stvaraoca nikad nisam povlačila, svi mi i stvaramo i posmatramo. Svi učestvuju u stvaranju nekog djela, samo time što postoje u životu umjetnika, a umjetnik je samo dovoljno osjetljiv i spretan da izrazi ono što je uticalo na njega posredstvom njemu bliskih ljudi.

GLAS: Da li su slike, ako posmatramo ljekovitost stvaranja, onda zauvijek uhvaćene emocije na platnu i, na neki način, podsjetnici?

PANIĆ: Da, slike su upravo to. Slike su likovne zabilješke jednog vremena kroz ljude koji su nam bitni i emocije koje smo proživjeli. Retrospektivnim pogledom na slikarski opus jednog slikara mogu jasno da se vide uticaji života i razvoj samog slikara. Ništa nema tako lijep, a opet surov način prikazivanja prolaznosti života.

GLAS: U emocijama koje prenosite na djela značajne osobe su majka i baka, i tu su prisutne uspomene i emocije koje povezujete s njima. Šta je dominantno u oživljavanju njihovog traga na slikama?

PANIĆ: Njihov trag je zauvijek utkan u mom biću i ja ne bih bila ovo što sam sada da nije bilo njih i njihovog uticaja. Samim prikazivanjem sebe prikazujem i njih. Njihov uticaj je vidljiv u svakom detalju koji je krajnji proizvod procesa u kojem je svaka od nas dala svoj doprinos. Koristila sam se prirodnim tkanim materijalima i detaljima ručnog rada kako bih simbolično predstavila njihovo prisustvo na svim slikama. Sve što posjedujem je zahvaljujući njima - one su dio mene.

GLAS: Trag predaka je neizostavan dio nas i svega što radimo u životu. Koliko je Vama čuvanje tog traga važno?

PANIĆ: Važno mi je koliko i očuvanje samog života. Sve što smo mi sada, jesmo zahvaljujući njima. Čuvanjem tradicije zapravo čuvamo i nas same u onom pravom iskonskom obliku. Izgubimo li vezu sa svojim precima i tradicijom, gubimo smisao sopstva i života. Vjerujem da uz želju i rad možemo pronaći nove načine na koje možemo napredovati i u isto vrijeme njegovati sjećanje na pretke, te očuvati svoj identitet kroz bogatu tradiciju. Drago mi je da imamo tako osviještenih sugrađana.

GLAS: Da li ljubav, u svim svojim vrstama, može da spasi svijet, pa i samu umjetnost, u ovom slučaju slikarstvo, koje i nastaje zbog postojanja ljubavi prema stvaranju?

PANIĆ: Sve počinje od nas. Mi smo ti koji stvaramo ljubav, spasavamo svijet i sve u njemu. Kada nam je korijen u ljubavi, sve je moguće. Sve što napravimo iz iskrenih emocija ima moć da spasi onoga kome je spas potreban. Svijet smo mi, ljubav smo mi, slikarstvo smo mi.

Prilike

GLAS: Izlažete u Banskom dvoru, jednoj od ustanova kulture koja jednako njeguje sve vrste umjetnosti. Stoga, zanima me, da li biste rekli da u ovom gradu i državi postoji dovoljno takvih prilika i prostora za druge stvaraoce?

PANIĆ: Banjaluka kao grad ima mnogo prostora koji su u službi umjetnosti, ali na sluhu za umjetnike bi moglo dodatno da se poradi. Bilo bi divno kada bi svi bili svjesniji da smo tu jedni zbog/za druge, jer time bismo imali daleko bogatije kulturne sadržaje. Prilike stvaramo sami svojim radom i trudom. Prvo moramo da imamo šta da ponudimo kako bi nam se otvorile prilike. Napredak je vidljiv i vjerujem da će biti sve više kvalitetnih kulturnih dešavanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.