Reditelj Marko Misirača: Smijeh je samo oblik jauka

Aleksandra Madžar
Reditelj Marko Misirača: Smijeh je samo oblik jauka

Banjaluka - Jedan od najboljih dramskih pisaca današnjice na prostoru bivše Jugoslavije, a i šire, Mate Matišić prvi put nam dolazi na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjaluku.

Predstava je postavljena u adaptiranoj verziji koja se, za razliku od originalnog komada koji je smješten u Dalmatinsku Zagoru, dešava danas i ovdje, nadomak Banjaluke, u selu Rekavice i priča priču o postratnim traumama koje su i dalje, dvije decenije nakon rata, i te kako prisutne među nama.

 

Ispričao je ovo za "Glas Srpske" reditelj Marko Misirača iz Beograda koji je odlučio da na veliku scenu nacionalnog teatra donese jednu snažnu priču, poslije koje u sali ostaje gorak odjek smijeha. Premijera je zakazana za subotu, 5. mart, u 20 časova, a glumci i reditelj vrijedno su radili kako bi pred publikom pokazali svoj maksimum.

Misirača je potvrdio ono što istinski zaljubljenici u teatar i sami osjećaju i znaju, da je ideja i uloga pozorišne umjetnosti od njenih početaka bila da oplemeni, zabavi, ali, prije svega, da bude ogledalo i otisak vremena i da nam kroz artefakte i arhetipove pokaže istinu o vremenu u kome živimo.

- Za tako nešto mislim da je, prije svega, potreban dobar temelj u vidu dramskog teksta, a Mate Matišić i njegovi "Sinovi umiru prvi" imaju sve ove karakteristike - istakao je reditelj.

Predstava se, kaže on, bavi mučnom tematikom, ali Matišić je majstor pisane riječi i sve te bolne stvari vrlo vješto dovodi do apsurda i uvija u tragikomediju i crni humor u najboljoj balkanskoj tradiciji.

- Vjerujem da će publika uživati u predstavi, ali i da će na kraju djelovati katarzično i otrežnjujuće - dodaje Misirača.

Kao umjetnik i neko pred kim je ozbiljan umjetnički zadatak, Marko je objasnio i čime se on vodio prilikom oživljavanja ove priče na daskama teatra.

- Kada se u pozorištu ili na filmu rade ovakve vrste priča, treba voditi računa o načinu glumačke igre i o sredstvima kojima se priča prezentuje publici. Priča je ovo o starcima i ratnim vojnim veteranima koji traže svoju nestalu djecu odn. braću i saborce dok se ta potraga pretvara u kafkijansko nerazmrsivo klupko unutar kojeg otkrivamo da su u trgovinu leševima upleteni i mafija i policija i državni vrh - priča Misirača.

Trebalo je, kako kaže, na osjetljivoj materiji naći mjeru u osmišljavanju scenskih postupaka i glumačkoj igri koji treba da budu duhoviti, ali da taj humor ne postane svrha samom sebi već da on bude samo način da se ova priča ispriča.

- U umjetnosti je kontrast glavno sredstvo, tako i ova predstava "sukobljava" mračnu temu sa humornim elementima da bi se zapravo priča tačnije progutala. Na kraj krajeva, smijeh je samo oblik jauka i možemo se istinski smijati samo onome što nas duboko tišti i boli - nadahnuto govori Misirača.

Složio se sa činjenicom da se u pozorišnim salama ne srećemo često sa ovakvom tematikom.

- Nažalost, tačno je da nismo mnogo u posljednje vrijeme gledali predstave sa ovakvom tematikom, a vraćam se na to da teatar mora da bude ogledalo vremena i da, kako bi Gogolj rekao, ne možemo da "krivimo ogledalo ako nam je lice ružno" - istakao je on.

Ova priča će nas, naglašava Marko, suočiti sa bolnim pitanjima koja nemamo hrabrosti sebi da postavimo, između ostalih, i pitanje u kojoj mjeri je potrebno "kopati" po starim ranama i neuralgičnim tačkama naše istorije, u slučaju Srba to je, recimo, Jasenovac.

- Uvijek ostaje dilema da li se time zapravo samo "oštre noževi" u želji za osvetom ili je moguće jednom "raščistiti" tu istoriju koja nam se stalno dešava i nastaviti dalje. Mi imamo u iskustvu bliže istorije slučaj SFRJ u kojoj su s preventivnim ciljem zataškana osjetljiva pitanja vezana za stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali nam se, neko bi rekao, to obilo o glavu 50 godina kasnije. U svakom slučaju, dobro je i zdravo da pozorište pokreće ovakva pitanja bez potrebe da daje egzaktne odgovore i bude didaktično, samo da ljude uputi na razmišljanje - priča reditelj.

Nada se da će publika kroz smijeh i suze nakon predstave "Sinovi umiru prvi" doživjeti katarzu i osvijestiti u sebi bolnu istinu o ratu koji nam se desio.

- Parafraziram dramaturga predstave Ivana Velisavljevića, to je činjenica da su nam govorili kako treba slavno za otadžbinu život da damo, dok su privatizovali naše fabrike, da bi nam na kraju prodavali naše mrtve. Dok to ne shvatimo, nema nam budućnosti. Sinovi će i dalje umirati prvi - zaključio je Misirača. 

Uloge u komadu "Sinovi umiru prvi" povjerio je Dragoslavu Medojeviću, Nataši Ivančević, Aleksandru Stojkoviću, Miljki Brđanin i Bošku Đurđeviću. Glumačke kreacije pokazaće i Goran Jokić, Ljubiša Savanović, Zlatan Vidović, Svetlana Tanja Popović, Rok Radiša, Đorđe Marković, Vladimir Đorđević i Zoran Stanišić.

Iskaz Gjulčere Bobokulove, dadilje monstruma

Posvećenost ansambla

- Ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske je, to je već opštepoznata stvar, jedan od najboljih glumačkih ansambala u regionu. To dokazuju brojne uspješne predstave nagrađivane na svim značajnijim festivalima. Mislim da je poseban kvalitet glumačke ekipe koja igra u "Sinovima" posvećenost i zagriženost za predstavu i temu kojom se ona bavi. Mislim da će tu dobru energiju koju glumci nose i publika odmah prepoznati. Uostalom, glumac našeg doba nije i ne treba da bude samo puki interpretator tuđih riječi već da svojim stavovima stoji iza lika koji tumači i predstave u kojoj igra - kazao je Marko Misirača.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana