Ranko Pavlović: Dijete mora da osjeti stisak roditeljske ruke

Kazao je to za “Glas Srpske” književnik Ranko Pavlović govoreći o novoj knjizi “Tri kazaljke zidnog sata” koja je objavljena u izdanju “Art scene” iz Banjaluke i Instituta za dečju književnost Beograd.

- Već dugo o tačnom vremenu informišemo se putem mobilnog telefona, računara, televizije, a na tim uređajima, pa čak i na kućnim časovnicima, treperave svjetlosne brojke pokazuju nam da li je vrijeme da se krene na posao ili u školu, koliko ćemo još čekati ručak, kada počinje omiljena emisija, kada bez odlaganja moramo u krevet. Dužom pjesmom, poemom, želio sam djevojčicama i dječacima da kažem kakvi su nekad bili zidni časovnici, a u tome mi je zdušno pomogao odličnim ilustracijama Lazar Rodić, a izdavači su smatrali da bi ovakva knjiga trebalo da dođe do djece i njihovih baka i deka. Naslov je mogao da bude poetičniji, ali sam ovim koji sam dao želio da oživotvorim kazaljke, da bi bile bliskije najmlađim čitaocima, a starije da podsjete koliko se u davnim vremenima zidnim satovima, koji su bili i ukras u kući, pridavala važnost, pa su ih našim precima donosili trgovci iz Beča, Trsta i drugih gradova u susjednim zemljama - objasnio je Pavlović.

GLAS: Kazali ste da ste ovu knjigu pisali za malu i veliku djecu, odnosno za one koji tek uče da čitaju i za njihove bake i deke pa i za uvijek prezaposlene roditelje. Šta ta velika djeca mogu da shvate čitajući ovu knjigu?

PAVLOVIĆ: Danas djeca mnogo manje čitaju nego što bi trebalo. Knjigu su zamijenili mobilni telefoni, tableti, računari, video-igrice. Ti mediji ih odvlače od knjige, ali je mnogo gore što nemaju na koga da se ugledaju, jer u rukama svojih roditelja, pa i baka i deka, rijetko viđaju knjigu. Čitajući ovu knjigu “velika djeca” mogu da se vrate u svoje djetinjstvo, da se sjete pjesama i priča iz tadašnjih čitanki, pa da posegnu i za drugim knjigama i da tim primjerom podstaknu i svoje kćeri i sinove, unučice i unučiće da povremeno svrate u biblioteku.

GLAS: Može li knjiga da vrati prezaposlene roditelje djeci i da ih podsjeti na djetinjstvo u kojem je uloga roditelja i te kako važna ili smo već previše duboko zašli u svijet mobilnih telefona i tehnologije?

PAVLOVIĆ: Jesmo dobrano zagazili u otuđeni svijet tehnoloških dostignuća u kome želimo da sve kažemo smajlijem, da ne bismo “trošili” vrijeme i riječi, ali ne smijemo se predavati. Doduše, društvo liberalne demokratije, kako nazivamo ovo prelazno vrijeme u kome vrlo često poslodavac eksploatiše radnika (čast izuzecima!), tako da roditeljima ostaje malo vremena da provode sa svojom djecom pa je baš zato važno da to vrijeme koriste na najsvrsishodniji način. Dijete mora da osjeti topli stisak očeve i majčine ruke, da pamti svaku izgovorenu riječ koja nije istisnuta iz nervoze i nezadovoljstva roditelja stanjem u kome živi, mora da osjeti i pamti ukus jela koje mu je majka spremila, a ne onog kupljenog u supermarketu.

GLAS: Šta biste poručili današnjoj djeci?

PAVLOVIĆ: Možete vi “zaigrati” i neku video-igricu, ali nastojte da je što prije završite pa vrijeme do ili poslije učenja posvetite nekoj knjizi iz lijepe književnosti. Onda, iskoristite društvene mreže da svoje drugare pozovete pred zgradu ili u obližnji park da se malo igrate i razgovarate. I zapamtite, ćaskanjem na društvenim mrežama osiromašujete svoj jezik, a u stvaralačkoj igri i prijateljskom razgovoru, kao i čitanjem knjiga, bogatite ga.

GLAS: Vaš roman “Gromada” preveden je na engleski jezik i nedavno objavljen. Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno da u ovom trenutku šira javnost mimo našeg govornog područja može da pročita Vašu knjigu koja se bavi temom vođe?

PAVLOVIĆ: U našoj i stranoj književnosti mnoga djela (pripovijetke, romani, pjesme) inspirisana su vođom. Neka svojom duhovitošću zasmijavaju čitaoca, a druga, koja oštrom satiričnom žaokom duboko zadiru u bolesno tkivo društva, podstiču na razmišljanje. Moj roman “Gromada”, iako ima mnoštvo urnebesnih scena koje izazivaju pravu provalu smijeha, spada u ovu drugu grupu, ali ima i posebnu specifičnost. Moj vođa je u drugom planu, a u prvom su sljedbenici koji slijepo podržavaju ono to on kaže, predlaže, naredi. Po meni, vođa sam po sebi nije društveno mnogo opasan, mnogo opasniji su sljedbenici koji u mnogim slučajevima, zarad ličnih privilegija, postaju “masovna pojava”. Kako, na primjer, objasniti da poslije rasprave o temi bitnoj za sve građane odbornici ili poslanici jedne stranke, listom, svojim glasom podržavaju prijedlog, a oni iz druge stranke, takođe listom, glasaju protiv, kao da žive u različitim opštinama ili zemljama. Jedan moj prijatelj, kada je pročitao roman objavljen na srpskom jeziku, rekao mi je da bi volio da ga nije pročitao, jer ne može da shvati da je neko mogao tako da ismijava i blati Tita. Nije razumio roman. Uopšte nisam pisao o najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Tito je bio jedan vođa u tada moćnoj državi, a kad su razdrobili Jugoslaviju svaka nova država imala je ne jednog nego više međusobno sukobljenih vođa, a oni su stvarali vođe nižeg reda, ovi opet svoje sljedbenike i tako u nedogled. O tome sam  pisao u “Gromadi”. U svim društvenim sistemima ima vođa i njihovih sljedbenika, a roman “Gromada” na engleskom objavila je indijska izdavačka kuća “Ukiyoto” koja svoja izdanja na više svjetskih jezika distribuiše u pedesetak zemalja pa se nadam da će i moj roman naći svoje čitaoce.

Preporuke

GLAS: Pišete li? Šta trenutno čitate, imate li neku preporuku za naše čitaoce?

PAVLOVIĆ: Šta piscu drugo preostaje! Sada, nažalost, malo čitam, jer sam u januaru imao vrlo složenu operaciju desnog oka. Uglavnom skupljam knjige koje ću čitati od septembra, poslije druge operacije, kada bi trebalo da mi se bitno popravi vid. A što se tiče preporuke, rekao bih da su pisci iz Republike Srpske objavili podosta dobrih knjiga, za neke dobili i ugledne književne nagrade, kao što su NIN-ova i “Zlatna sova” pa se ne mora “ići daleko” da bi se našla dobra knjiga za čitanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.