Radoslav Tadić, slikar, u susret izložbi "Instaliranje spokoja": Svaki umjetnik (ne)svjesno ogoljen pred posmatračem

- Instaliranje je termin koji je sveprisutan u našoj svakodnevici, u eri računara i pametnih telefona kojima dajemo sve više na značaju. Svjedoci smo pretjerivanja u konzumaciji ovakvog načina prikupljanja informacija ili traženja zabave. Istrajavanje pogoršava uznemirenu i haotičnu svakodnevicu, u kojoj nam osjećaj spokojstva izmiče - dodao je Tadić.

GLAS: Kako ste spajali cikluse koje obuhvata postavka i koja tehnika preovladava?

TADIĆ: Akrilna boja je materijal koji je najzastupljeniji. Prvo su nastali crteži prolijevanjem i usmjeravanjem tečne akrilne boje po papiru. Izložba je bazirana na pet instalacija koje se sastoje od velikih, srednjih i malih platana koji su u dijalogu sa objektima koji su napravljeni od sredstava kojima sam nanosio boju na platno, kao što su štapovi, krpe, kante, sto, stolica, spužvasti madrac, patike i voda u bocama. Povezane su namjerom da upućuju na male, obične i zaboravljene stvari kao što su uživanje u prirodi, u energiji ljudskosti, u mirisu vode, u šumu lišća, u kontemplaciji ili u odmoru. Želio sam da novi radovi opominju na sve one stvari koje hektičnost sadašnjosti zaboravlja.

GLAS: Nazivi ciklusa asociraju na mir i nježnost. U komunikaciji sa posmatračem djela, smatrate li da je moguće da tu notu svako osjeti?

TADIĆ: Bojom, materijalima i prostornim odnosima između elemenata instalacija želio sam sugestivnije probuditi čula gledaoca. Uspjeh najviše zavisi od ličnosti samog posmatrača, njegovog iskustva, raspoloženja i ukusa.

GLAS: Koliko je hrabro (ili opasno) tako dijeliti emocije sa svijetom? Ima li zadrške u ispoljavanjima ili uvijek idete do samog kraja svake zamisli?

TADIĆ: Trudim se da idem do kraja. Prepuštam se radu. Moj rad u ateljeu se zasniva na intuitivnom i impulsivnom istraživanju u kojem se dešavaju slučajnosti, koje mi često budu značajne zato što otkriju dodatnu dimenziju, onu koje možda tada ne budem svjestan. U takvom avanturističkom načinu istraživanja nema mjesta za kukavičluk i strah. Dok radim u ateljeu, osjećam da mi je sve dozvoljeno i moguće. Tu nema sputanosti niti stege. Osjećaj rizika, slobode, avanture i uzbuđenja je ono što mi čuva glad i žeđ za stvaranjem.

GLAS: Da li je umjetnost uopšte iskrena, istinita i važna ako biva lišena emocija svog tvorca?

TADIĆ: Svaki umjetnik svjesno ili nesvjesno ogoli svoju ličnost pred posmatračem. Svaki rad je istinit u onoj mjeri u kojoj može pomjeriti posmatrača, pokrenuti ga na razmišljanje, probuditi ga ili ga oplemeniti na bilo koji način.

GLAS: Koje su Vaše nove faze ili koraci u ispitivanju apstraktnih djela? I na koji način stvoreno ostvaruje komunikaciju sa prostorom?

TADIĆ: Nemiran istraživački duh podstiče mi žudnju za slobodom u radu, zato se ne ograničavam samo na predmetni svijet. Avanturizam i rekonstrukcija doveli su me do apstraktnog izraza. Slojevi razmišljanja i emocija talože se na platnu i u materijalu. Vremenom mi taloženja slojeva i masa postaju nedovoljna, pa doslovno izlazim u prostor dodavanjem objekata slikama. Osjećam se dužnim dati posmatraču osjećaj slobode i užitka koji osjećam dok stvaram, a uvođenjem stvari iz ateljea u galeriju smatram da najbolje sugerišem ovakvu težnju. 

GLAS: U kojoj mjeri svaka zamišljena ideja dobije svoj savršeni oblik nakon realizacije (ili oživljavanja u obliku djela)?

TADIĆ: Ideje su utisci i razmišljanja koja se propuštaju kroz složen filter iskustva. Nekada, na samom početku rada, ideje su jasne i oštre, nekad se transformišu u procesu stvaranja, a nerijetko pod pritiskom umora i dugotrajnog istraživanja dobijem ono za čim sam tragao. Kraj rada na jednom djelu se nametne sam.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.