Radoslav Tadić, akademski slikar, o izložbi “Gole”: Ovaj opus je moguća nova sloboda

Milanka Mitrić
Foto: B.Brezo

Izložba obuhvata radove većeg formata za koje bi se moglo reći da su ujedno slike-objekti-instalacije na kojima sam radio protekle godine. Nastali su spontano kao i moji prethodni opusi.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” akademski slikar Radoslav Tadić govoreći o izložbi “Gole”, koja će u utorak u 20 časova biti otvorena u Muzičkom paviljonu parka “Petar Kočić” u Banjaluci.

- Najdirektniji nagovještaj novih radova se mogao uočiti u instalaciji koju sam namjenski kreirao prošle godine za veliki izlog galerije Kulturnog centra u Trebinju. To je bio eksperiment koji sam nakon realizacije osvijestio kao uspješan pa sam poželio da istražujem u tom pravcu - dodaje Tadić.

GLAS: U najavi izložbe naveli ste da u tonovima i nijansama boje tražite čistiju, apsolutniju sliku. Kako biste objasnili postizanje toga?

TADIĆ: Boja je ta koja mi na prvom mjestu zaustavlja pogled na stvarima koje posmatram. Ona mi vitalizuje stvaralački impuls. Pomoću žitke boje za slikanje se najneposrednije izražavam. Tako je oduvijek! Vođen time počeo sam raditi na cjelinama koje su se sastojale od više manjih komada slikarskih platana. U okviru svake cjeline tragao sam za tonovima i nijansama jedne boje. U jednom momentu se nameće ideja da rad oslobodim platna i da mu otkrijem naličje. Shvatam kako je providni najlon pogodan nosilac za to. Odlučujem rad kačiti na plafon tako da ga fiksiram samo u jednoj tački kako bi se mogao gibati i lelujati pod uticajem strujanja vazduha. Autonoman “život” žitke slikarke boje, njena promjenljivost tako nastavlja djelovati, nastavlja se pomjerati i poslije sušenja. Taj kvalitet me preplavljuje bujicom pozitivnih osjećanja koja iniciraju dalje istraživanje.

GLAS: Djela koja nastaju oslobađanjem/ogoljavanjem boja, odnosno instalacije, kako ste naveli, posmatraču osvješćuju fizički, a otvaraju mentalni prostor. Da li je onda glavna nit koja bi trebalo da stvori sponu između djela i posmatrača, u stvari, sloboda ili preispitivanje njenih mogućnosti?

TADIĆ: Sloboda je težnja svakog normalnog bića. Umjetnika naročito. Oni su ti koji, čini mi se, više njeguju sopstvenu individualnost, a kroz to teže oslobađanju svog unutrašnjeg bića od svega što se nameće spolja. Bilo bi mi drago kada bi posjetilac ove izložbe osjetio podsticaj za neku kreativnu akciju. Komentare posmatrača koje sam ranije dobijao, da na njih moj rad djeluje pokretački i podsticajno, su mi najveći komplimenti. Obradovalo bi me kada bi tako bilo i ovog puta. Prostor je fenomen koji mi se vremenom izoštrio kao bitan. Prostor slike, izlagački i galerijski prostor. To su stvari o kojima sve više razmišljam. Dok sam radio na opusu “Gole”, shvatio sam da bi bilo interesantno da radovi budu postavljeni u interakciju sa pejzažom. Razmišljao sam o jednodnevnoj izložbi napolju, ali sam se sjetio Muzičkog paviljona kao mogućeg izlagačkog prostora. On je dovoljno otvoren za interakciju sa spoljnim prostorom,  a omogućuje višednevno trajanje izložbe. Talasi boje koji bi posmatrača mogli zapljusnuti unutar galerije ne ostaju zatvoreni u permanentnim zidovima, već se kroz providne staklene panele transponuju napolje u otvoreno i beskonačno.

GLAS: Ivona Fregl je navela da su kompozicije iz ciklusa “Gole” apstraktne, bez naziva, te da su isključivo lične asocijativne pojavnosti. Kako biste u tom smislu, osim izdvajanja jedne boje između površina najlona, objasnili funkciju samog najlona?

TADIĆ: Kao što sam napomenuo, u ovom slučaju najlon se iskristalisao kao savršen slikarski nosilac za sve ono što mi je bilo potrebno. Nenametljivost i transparentnost su ono što me je u početku opredijelilo. Pristupačnost, praktičnost, mobilnost, modularnost, imperativi su ovovremenog načina življenja. Sve to sam našao u materijalima koje sam izabrao. Najlon i akril su opšteprisutni materijali u našoj svakodnevici. Najlon koji sam u ovom slučaju koristio je molerajski. Svjestan bezrazložnog gomilanja svačega, u potrošačkoj eri, pokušavam najlonu koji bi inače ne/propisno poslije upotrebe završio na deponiji, dati, nadam se, humaniju svrhu. I ranije sam u svom radu koristio odbačenu plastičnu i drugu ambalažu i iskorišćeni najlon. Svjestan sam potencijala koje daju iskorišćeni predmeti iz svakodnevne upotrebe. Sigurno je da ću takve stvari koristiti i u budućnosti. Objekte koje sam ranije pravio od takvih predmeta sam oslikavao i kombinovao sa slikarskim platnima, praveći slikarske instalacije. Sada sam ujedinio oscilacije između slike, objekta i instalacije u jedan komad. Došao sam do dugo traženog rješenja koje dugujem Njegovom Veličanstvu - najlonu.

GLAS: Boja kao entitet rada i kao posebnost na koju je usmjerena čitava pažnja je prostor slobode i rušenja svih granica u stvaralaštvu. Da li biste rekli da Vas je rad na djelima koja obuhvata ova izložba na neki način razoružao i razrušio Vaše lične granice?

TADIĆ: Svakako! Kulminacija boje, njeno postavljanje na pripadajući joj pijedestal za kojim sam dugo tragao, u ovim radovima me je nakon dužeg vremena ispunio entuzijazmom sličnom onom koji sam imao na početku, prije petnaestak godina. Tada sam počeo apstrahovati motive koje sam posmatrao u svrsi izražavanja veće umjetničke slobode. Ovaj opus je moguća nova prekretnica ili nova sloboda, koja možda naslućuje inovacije u okviru mog rada koje bi se mogle manifestovati kasnije. Zato mi je ovaj opus dodatno značajan.

GLAS: Ivona Fregl u prikazu govori kako svojim djelima nudite boju kao zaseban svijet ljepote i suprotstavljate ljepotu unutrašnjeg opažanja svijetu na koji sve manje imamo uticaja. Zašto biste rekli da gubimo taj uticaj i na koji način umjetnost nudi ili može da ponudi potencijalna rješenja?

TADIĆ: To je kompleksno pitanje. Umjetnost može ponuditi rješenja. To puno zavisi i od publike. Svjedoci smo da je svijet uzdrman više nego ikada, ili nam se bar tako čini zato što smo mi trenutni akteri. Planetarna epidemija, rat, prirodne katastrofe su objektivnost kojoj smo izloženi. U svemu tome prirodna je potreba i borba za opstankom.  Umjetnost može prodrmati, ponuditi podsticaj, djelovati pokretački ili oplemenjujuće. Ona je važna spona između pojavnog i onog iza. U amneziji digitalnog doba, s druge strane virtuelnosti, nailazimo na  dragocjenost umjetnosti koja nudi otpornost, trajnost u vremenu i ono najvažnije - otisak čovjeka, stvarnog.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana